Uzaludnost...

Odlazi proljeće, još jedno u nizu prohujalih godina, ali tragovi nekih davnih priča još uvijek titraju u sjećanju. Sudbina je u svojoj milosrdnosti iz galerije uspomena izbrisala slike tugaljivih osjećanja, oživila usnule  leptiriće u svjesnosti, kristalima sreće prekrila staze nekadašnje uzaludnosti, zaokružila pravce kretanja sa otkucajuma srca. Otvaram okna pamćenja i vidim smaragdne oči dječaka iz Šenoine ulice. S njim sam, u dolini Drave, preskakala prvu Ivanjsku vatru i vjerovala da je to što sam osjećala bila ljubav. U auri sjećanja plamti vatra kojom smo kao cigani letjeli u nebo i hvatali zvjezdani prah. Blješti slika buketa od osamnaest crvenih ruža i budućnost u celofanu. A onda su stigle kiše i zamaglile vidokrug sreće. Zvjezde su nestale sa našeg neba, ruže su cvjetale u tuđim perivojima, a mi smo na rondou života krenuli različitim pravcima. Prvo proljeće bez njega je nestalo u rijeci zaborava ostala je pjesma koju jutros slušam i osjećam da je to bio samo lijepi, nedosanjani san. Nebo se smiješi prelamanjem proljeća u ljeto, sunce mi šapuće carpe diem i ja sam sretna jer ništa od ljepote proživjelog života nisam pretvorila u gorčinu sjećanja. U današnjem suncostaju osjećam sklad prohujalih proljeća i naslućujem ljepotu dolazećeg ljeta. Više se ne utapljam u smaragdnim jezerima mladosti, moje lice se zrcali u očima boje sna koje čuvaju tajne naših prošlih života. To je znamenje koje nam potvrđuje da je dobro što smo napustili uzaludnost besmislenosti i odabrali prave pravce kretanja ka smislu života.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/