U sjećanju na oluju ruža vidim zrcaljenje sadašnjeg trenutaka i osjećam spiralnu dinamiku vječnosti, vrtloženje rijeke vremena, uzburkanost oceana snova. Posljedna noć ispred noći prelamanja proljeća u ljeto je oživila zvuke drevne Chopinove fantazije, oživjela je zagrljajem umijeća umjetnosti. Okrunjena tonovima vječne glazbe i riječima zavodnicama, simbolima svevremene poezije sada svjedoči jecaj nutarnje tišine i krik nutarnjeg stvaralaštva. Opijena nektarom ljepote umijeća življenja zrcalim se u tvojim očima ritamom prohujalog vremena. Osjećam, dogodila se ljubav u spiralnoj dinamici kozmosa i objavila rađanje novog zlatnog doba, u zvucima fantasie impromtum, u slikama drevnih majstora i u treptajima svjesnosti. Ti postojiš u zaliscima srčanih komora i otvaraš ih dolazećem vremenu, ti si graditelj dolazečeg vremena, ti si leptirolog spoznaje i arhitekt geometrije sadašnjeg trenutka. Udišem miris ljubavi i srce titra poezijom koja me je vraća u san. Osluhnuh što mi srce svojim sjećanjima poručuje. Kreni u potragu za prohujalim vremenom, oživi ga u sebi i u meni šapuće mi srce.
Slike davno zaboravljene oživješe ovim divnim snom u ovoj čudesnoj oluji sjećanja i ruža. Mnogi trenuci iz prošlosti su zauvjek ocrtani znakovima vječnosti i svjedoče snagu našeg proteklog vremena. Slike velikih majstora, koje pamtim iz monografija, muzeja i galerija žive u meni bojama i trenutkom nastajanja, davne melodije postaju tonovi ovoga sretnog sna, a veliko bijelo more neubranih ruža me mirisom i vjetrom poziva da uđem u jedrenjak koji će me nositi pučinom života. Tada osjećam da sve što se oko mene događa prepoznajem samo u sebi samoj i spoznajem da nisam jedno jedino biće, nego kolona bića u kojoj je iz trenutka u trenutak bilo strastvenih, zaljubljenih, umornih, tužnih, sretnih, nesigurnih i odlučnih. Ja sam samo jedna nit u klupku vremena, snažna nit u kojoj su sjedinjeni svi već skoro zaboravljeni osjećaji prošlosti. U ovom trenutku kojeg gledam srcem se sjedinjuju stari i naizgled novi osjećaji. Tu u dubini sebe same u oluji ruža spoznajem da se sve ponavlja, pa iako se naizgled mijenja, to što vidim i osjećam u ovom sretnom treptaju oka je građevina mojega života.
Veliki graditelj o kojem ovisi njena arhitektura je Vrijeme, pisano velikim slovom. Spoznajem tog nestalnog i svojeglavog Boga i uspijevam oživiti sjećanja iz oluje ruža, postajem stih Tinove pjesme i osjećam da osjećam da ovim sretnim trenutkom istinske spoznaje živim svoju istinu o životu.Grlim tog svojeglavog Boga, kitim mu čelo laticama dolepršalim iz oluje ruža, šapućem mu najljepšu poeziju vremena, ne dozvoljavam mu da mi oduzme sjećanja na prohulalo vrijeme, na ljepotu prvih sastanaka, zatvaram ga u srce tamo gdje ostaju sva lijepa sijećanja. Zatvorite vrijeme u srce, tu ćete ga osjećati svakim njegovim treptajem jer vjerujte mi vrijeme je sjećanje i kada nas napusti prepušteni smo zaboravu.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen