Živiš u mojim žudnjama...

Živiš tamo gdje ne može stići nitko drugi do tebe, u mojim žudnjama. Živiš u mojoj suzi kojom ispirem boli prohujalih mjeseci i koju pretačem u fontanu svjetlosti koja blješti na laticama plavih ruža iznjedrenih iz oluje naših zagrljaja. Bliži si mi od nabliže riječi izgovorene odgonetavanjem tajne o čežnjama utkanim u naše zajedničko nebo. Tako si mi blizu da se moj život rastače stazama tvoga svemira, a tvoja se misao rastapa mojim osjećajima i pretvara ih u vulkan strasti. Budim se iz sna u kojem ti sanjaš i onda više ne naslućujem protok mog vremena, postala sam leptirica zatočena u jantarnim oknima tvoje duše. Stoluješ u mojim snovima tako da više ne znam gdje prestajem ja i gdje počinješ ti. Mirisi koje udišem u zagarljaju duše i materije odišu cvjetovima koje si posadio na prelamanju moga struka u bokove pune lepršanja svilenastih struna želja. Nebeske ptice moga mikrokozmosa se gnjezde na tvom dlanu i daruju mi treptaje tvoga postojanja u mojoj čežnji za dodirima. Ti živiš u mojim čežnjama i ja te vidim ne otvarajući vjeđe iza kojih se ocratavaju obrisi tvoga tijela u grču požude. Vjekuješ u mojoj čulnosti kojom te osjećam kao što bogalj osjeća postojanje amputiranog dijela tijela, živiš u zvjezdama nutarnjeg neba, dišeš u mjehurićima krila moje nutarnje pulmologije, otkucavaš trenutke strasti u moždanim vijugama i tako si mi blizu da mi se još uvijek pričinja da si predaleko, da se skrivaš u bespuču tvog univerzuma. A onda oćutim istinu i znam da se tvoja zemlja sunca ogleda u snazi koja podnosi tisuće smrti u jednom jedinom trenutku i da je toliko slaba da se predaje jednom jedinom treptaju srca. Njeno tlo je toliko plodno da svaka zraka sunca dozrijeva bojama rađanja, a zrak joj je toliko čist da predviđa ustrojstvo tvog sljedećeg dodira. Da, dragi moj pjesniče ti stoluješ u mojim žudnjama.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/