taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 17. Juni 2011

Čuvari ljubavi...







Poetika postojanja je ljubav. Od malih nogu sam tražila izvor iz kojeg ističe ta najvrednija energija našeg postojanja, lutala sam bajkama, legendama i mitovima.  Odisej je, sit čudesa, zaplakao od ljubavi vidjevši obalu Itake zelene i smjerne. Umijeće življenja je poput Itake, puno zelene vječnosti, daleko od čudesa i teče kao beskrajna rijeka koja prolazi, kao dokaz nepostojanog Heraklita, istog i drugačijeg, da, umijeće življenja je beskrajna rijeka bez povratka. Odrastajući poželjeh ući u čudesni svijet o kojem nam je pisao James Joyce u svojim djelima, prošetati stopama Leopolda Blooma, poželjeh stvoriti svoju epopeju svakodnevice, ostati vjerna sama sebi i pronaći Itaku zelenu u sebi i uistinu je znati živjeti.
Onda poželjeh živjeti u Einsteinovoj dimenziji i otkriti sve njene ljepote, uistinu osjetiti da je život san, doživjeti Finneganovo bdijenje, odsanjati njegov san, razumjeti, uistinu razumjeti Joyca i postati sudionikom vremena u kojem živim. Poetika postojanja, ta suptilna energija iz koje izrasta naš život, je naša samosvijest i ja danas znam da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Nisam samo jedno biće, pomislih u jednom davnom trenutku samokritičnosti. U meni živi i tužno, nesretno, sretno i veselo biće, kolona bića koja se ponekad uzaludno trude sporazumjevanju.  Osjetih da kradom bježim iz svojih nutarnjih oblika i da srcu naređujem da otkucava nepromjenjeni ritam monotonije, učmalosti, žabokrečine u kojoj bi svako talasanje izazvalo smrad neživljenja. Sve u meni je bilo tako dobro pripitomljeno da se pretvaralo u misao koju sam željela, a misli su stizale do usta nepromjenjene i izlijetale kao glineni golubovi izbačeni u prostornost neosjećajnosti. Promatrala sam ptice i iz njihovog leta odgonetala zakone gravitacije, od osobnih predosjećaja sam gradila čulnost za svijet oko mene, ali sebe samu  nisam osjećala i nisam ćutila korisnost vanjskih osjetila. Sjećanja su me proganjala, samo tugaljiva sjećanja su se pretakala u uspomene. Čula su se spoticala međusobno, sudarala s mislima i gubila sposobnost prelaženja u osjećanja. Bila sam izvučena iz sna, bezoblična, besperspektivna, besprisutna u trenutku. Ni jedan djelić moga tjela nije bio prisutan u samosvjesti. Lice nije ćutilo oči, a vršci prstiju su nepovezani prebirali po strunama vremena. Srce me potpuno razoružalo, postala sam plijen razuma.  A onda se dogodila ljubav, došla je tiho, nepozvana, sama. Počela sam se ostvarivati, djelići tijela su se skupili u cjelinu, ništa nije ostalo raspršeno u nepostojanju. Pronašla sam svoju prisutnost iza zrcala svjesti, oćutila postojanje u geometriji tijela. Boje, mirisi i zvukovi su oživjeli u svojoj različitosti, oči su vidjele prelamanje svjetlosti, usta su to novo osjećanje osjećaja pretvarala u ptice koje su slobodno odlijetale u prostor. Vršci prstiju su sinhrono osjećali mekoću njegove kože na kojoj sam srcem ispisivala poeziju ljubavi. 

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/   

 


Keine Kommentare: