Zaustavljeni u suzama svetoga Lovrijenca...

U jednoj od onih noći dok sam gazeći nebesku rijeku bila izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar njegove blizine i umjesto treperavih, ponekad varljivih očiju neba, ispred mene se prosu svjetlosni put ka svitanju.

Izađoh iz tame noći

zakoračih u svitanje sna,

otvorih porte srca i upitah se

Tko sam ja?

Jedan čovjek stoji i gleda more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju. Tamna silueta muške ljepote se ogledala u svjetlosti nad svjelima, izranjala je iz koljevke helenske mudrosti. Vidjeh zrcaljenje tuge u očima boje sna. Između čovjeka i mora po pješćanom žalu, kao sjenka satkana od mjesečine, netko hoda. Žena duge plave kose zastade na tren i ogleda se u očima boje sna. Dokotrljala kapljica neke čudesne vode se iskrila na njenom licu. Suza kapnu na njegov dlan i pretvori se u Kastalski izvor iz kojeg poteče rijeka bez povratka, bujica drevnih istina upisanih u kozmičkim zakonima, zgusnuta u moći Mnemozininih kčeri koje vjekuju pred Apolonovim hramom, ispisana u Platonovim dijalozima, ozrcaljena u tonovima Platonovih nebeskih sfera, zaustavlljena u trenutku Einsteinovog sna.

I više nisam bila samo ja
 postadosmo ti i ja,

vječno dvojstvo,

biverzum u komplementarnosti vječnog univerzuma,

u spoznaji sretnog trenutka postojanja.
Razbili smo tišinu noći
probuđenim,
još neostvarenim željama,
vjetar je pjevao baladu
o ljudskim čežnjama,

Chopin je skladao etidu o suzama svetoga Lovrijenca,
a zvijezde šutjele o neostvarenim snovima.

Koračali su zajedno plažom čovjek očiju boje sna i žena duge plave kose. Velika rijeka bez povratka je ispirala pred njima ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima njihovih stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja.

Ti i ja
sjedinjeni u žudnjama
vidjesmo osmijeh neba
i na horizontu,
iza oblaka veliko svijetlo
svijetlo nad svijetlima,
ljubav
u našim snovima.

http://umijece-vremena.blogspot.com

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=29024