Naš svijet u suzi vremena...

Mjesec je visio u satenskoj mreži nad našom posteljom koju nam je prostrla čuvarica Lunina hrama. Čitao si mi poeziju iz knjige tvoga prijatelja Esada Jogića. "Suze na licu vremena" su titrale nježnošću tvoga glasa. Osjetih ih na obrazu i šapnuh, pjesnik pretvara ljepotu pjesme, a ti joj udahneš dušu, daruješ joj obrise, pretvaraš je u siluetu sretnog trenutka. Slušala sam kako pretačeš stih u molitvu, kako postaješ vjesnik neba, kako me opijaš svojim anđeoskim glasom. Nebo te je isto slušalo, Mjesec se spokojno ljuljuškao u njihaljci vječnosti, a ti si govorio dodirom tišine i uspavljivao oblake iz kojih su uistinu potekle suze. Postao si vrač, čovjek koji je pravio kišu, čarobnjak trenutka, opsjenar mojih opsjena. Tvoje lice se zrcalilo u pjesmi koju je boginja svojom moći preobrazila u kristalno zrcalo vječnosti. Vidjeh tvoj lik u pastiru, u renesansnom pjesniku, u čuvaru kozmičkih tajni, u srećonautu koji je jezdio nad lagunom sna. Kako je poezija snažna, pomislih. Poezija je ogledalo u kojem ulazimo u svijet neizrecivog i nedodirljivog, šapnuo si odlažući knjigu. Suza na licu vremena je simbol koji je pronašao mjesto u pojmovniku moje svijesti, vidim je nutarnjim očima, čujem njenu tišinu srcem, osjećam je kao nježno milovanje treptaja očiju svemira. Mjesec se još uvijek njihao iznad nas i prosipao srebrenkasti sjaj u naš zagrljaj. Grlio si me šapatom drevnih oceana i suze neba pretvarao u poeziju sna.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/