Stajala sam na margini između sna i jave, bila sam titrava struna, vihorom vremena otrgnuta vlat trave u kojoj je šaputao glas pradjedova, bila sam nestvarno stvarna boja na paleti prastarog slikara, tek riječ istrgnuta iz vokabulara vječnosti. Odazivala sam se na ime čuvarice Lunina hrama, ljubovala sa stihovima ispisanim perom renesansnog peoete, a nisam osjećala odoru u koju su me rođenjem utkale Moire. A onda mi je sudbina darovala cvijet koji ne stari, cvijet na kojem vrijeme ne teče, cvijet na čijim laticama iskre kristali drevnih snoviđenja. U predklijetki srca, u njegovoj memoriji ucrtan, taj cvijetak, nikada ne otvara do kraja svoje latice, u svom vječno sanjajućem postojanju on upisuje sjećanja na osjećanje osjećaja proživljenog života. U njemu se rađa sjeme ljubavi, s njega leptirići svijesti raznose pelud i oplođuju dušu ljepotom postojanja. Svetom krvi on grli mudrost iznjedrenu iz dubina svijesti, ponornicama žudnji je raznosi tijelom i vraća u klijetku u kojoj se talože kristalići sjećanja. Ti čuvari vječnosti, skriveni u svetom gralu, u kaležu života zakonom zlatnoga reza pišu poeziju prohujalog vremena, nižu stihove zlaćanu spiralu vremena oluje ruža. Osjećam kako ih slijevaju u dinamiku iz koje izrasta cvijet na kojem vreme ne teče. U tišini uztreptalosti se znoj sa lica naših zagrljaja pretvara u kristalne suze na koži i ostavlja trag tvojih dlanova u uspomenama. Osjećam te titrajima tog tajanstvenog cvijeta, naslućujem te u tonovima vječne glazbe, ćutim te njegovim sokom koji se razlijeva dodirima i pretače ponovo u ciborij vječnosti.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen