Vilinske suze...

U jednom treptaju zjene oka vremena osjetih suze na njegovom licu. Slijevale su se vilinskom rijekom na moj dlan. Pred oknima srca je zatitrala vizija davno sanjane priče i duša je zatitrala djetinjim vjerovanjem u legende. Slijedila sam titraje duše i spoznala da sjenke u moći sadašnjeg trenutka ne postoje. Bila sam pustolov pred vratima sna, putnik kroz vrijeme bez vremena za sreću. Na izvoru ljubavi je lepršala dobra vila i u srce pretakala nektar iz jedne nedosanjane priče. U vilinskim suzama, u kapljicama vječnosti osjetih okus željenih zagrljaja. Tijelom se širio drhtaj sjećanja na dane prvih susreta, a ti si bolovao zatvoren obručem bijelih zidova arene smrti, zdanjem izgrađenim izvan zidina ljubavi. Kao u antičkoj tragediji, bogovi su uskovitlali svoje moći i otimali se krhotine našeg sna. Kreontova straža je čuvala tvoje odaje da u njih ne uđe Fortuna sa eliksirom ozdravljenja u rukama. Nebo je tutnjalo bjesom Moira koje su tkale i rezale svilenu nit života, u areni su zvijeri čekale trenutak malaksalosti duše da ugase žeđ kapljicama svete krvi. Kairos je lepršao bježeći od proždrljivosti oca vremena i nudio pramen svoje kose. Osjetih lagani dodir na dlanu ispruženom ka bogu sunca i vidjeh boga sretnog trenutka nad tvojim ispačenim licem. Osmijeh se, poput decembarske ruže, rascvjetao na tvojim usnama. Sa tornja obližnje crkve je odzvanjao poziv na jutrenje novog sna.  Vidjeh dobru vilu u liku medikusa koji mi šapnu da je kriza prošla. Bezglasje sna zatitra zahvalnicom bogu veselja. U disonancama izazvanim strahovima naslutih zagrljaj konsonanci i zakoračih u vilinski san.  Leptir sa usana je odlepršao ka rađanju dana i ja shvatih da je to bila vila svitanja koja je bdjela nad Bartolomejskom noći ubijanja sna, tajanstvena boginja koja nas je branila od utapljanja u svijet sjenki koje peru ruke i bježeći od istine spoznaje, da su tek iluzija vječne laži u kojoj pustiše korijenje svog nepostojanja, i dalje titraju prazninom svoje, genetskom šifrom, osakaćene  duše. Vilinske suze se prosuše prostor- vremenom, kristano jasna slika trenutka zatitra praskozorjem mladog dana, Heliodoro je sišao s neba i raspršio zločudne sjenke u tminu ništavila iz kojeg su pokušale ubiti san.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/