Začuh šapat srca u tišini jedne davne večeri dok sam sjedeći u gledalištu na sceni promatrala pokrete mladog koreografa postmodernog plesa. Xavier Le Roy, diplomirani doktor mikrobiologije, nam je prije početka predstave rekao da je, promatrajući pokrete najsitnijih živućih ćelija pod mikroskopom, odlučio te pokrete pretvoriti u ples kojim bi pokazao kako ljudsko tijelo uistinu djeluje, da bi dokazao da duša šapuće odkucajima srca i pjevuši kristalima koji se zrcale u kapljicama krvi. Probudio je u sebi netopira, više nije morao slušati nego je počeo osjećati titraje zvuka i po njima se snalazio u prostor- vremenu, naučio je osjećati svoj nutarnji kompas. Postao plesač- koreograf unutarnjeg svemira. On pleše sam, njegovi pokreti izrastaju iz njegovog znanja o mikrobiologiji i uistinu pričaju priču o nastanku i razvoju života u nama. Te večeri su na zidu bile projektirane pokretne slike na kojima su treperale najsitnije ćelije ljudskog tijela, vrtile se duple spirale, skakutala crvena krvna zrnca, proteini i hemoglobini, sjedinjavali se neuroni, plesale živčane stanice i slijedeći embrionalne oblike izrastale u čovječje tijelo. On je na pozornici svojim pokretima uistinu oživljavao ono što smo gledali na platnu. Zanesena tom igrom na pozornici osjetih treperenje mog unutarnjeg netopira, moj nutarnji kompas je oživio. Tijelo je šaptalo priču o nastajanju života u meni. Poželjeh to šaputanje pretvoriti u razumljivi jezik kojim bih vam mogla opisati taj osjećaj. Tada shvatih da svatko treba probuditi netopira u sebi, naučiti slušati šapate svoga srca, osjećati svoje unutarnje zvukove, a onda sam za sebe u sebi razviti i razumjeti govor svoga tijela.
Dječak očiju boje sna je u moj život stigao tišiom, govorio je tišinom, odgovarala sam tišinom. Dlanovi su šaputali poeziju sna i mi smo šutnjom slušali razgovor naših tijela. Dotaknuo me je neizgovorljim rečenicama, čula sam otvaranje vrata naših nutarnjih svemira. Sve varljivosti simbola kojim odjevamo osjećanja su nestala u fluidu koji nas je omatao. Zaleđeno jezero sreće se otapljalo od topline našeg tihovanja i postajalo rapsodija ljubičastog sna u koji još uvijek vjerujemo. Darovao mi je tišinu umotanu u tonove pjesme o ljubavi, šutnjom je pomaknuo koprenu tuge sa moga lica, bezglasjem se dodirnuo kosu kojom se do tada igrao samo vjetar. Oćutih inače neosjetljivu vrtnju plave ljepotice, zakoračih u grad sanjajućih knjiga i zašuh sonatu od snova. Mjesec se smiješio našoj sreći, zvjezde su šutjele o prohujalim tugama, samo je melodija pjesme o ljubavi doticala naš sluh.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen