Da te mogu....

U jednom tužnom snu, na hridi vječnosti, vidjeh ranjenog galeba. Iznad oceana je letjela ljubav i kružeći se spuštala k njemu darujući mu poljubcem snagu da preživi vrijeme boli. Ocean je hučao olujom, a nebo je oplakivalo nesretnu sudbinu. Vidjeh tugu u očima nemoćne ptice. Stajala je kao nemoćna siluta želje pokušavajući razotkriti tajnu koja ih je ovila koprenom straha. Vjetar je donosio zvuk pjesme iz portuna žudnji. Da te mogu pismom zvati, ja bi piva ne bi staja....titrale su riječi krajolikom duše. Na tvojim usnama naslutih osmjeh i dotaknuh ranu na tvome tijelu. Zapjevaj mi pjesniče baladu o vječnoj ljubavi, progovorih glasno da nadjačam huk valova koji su otkidali obluke sreće sa naših obala. Bio si nemoćan, bila sam nemoćna, bili smo brodolomci izbačeni na sprud nepostojanja. Nada i ljubav su nas branile od udaraca vjetra burne sudbine. Ponudih ti čašu otrova kojim se ubija uskovitlano zločudno tkivo u dubini svijesti. Ispijao si je na kapaljku gledajući me očima punim povjerenja. Njegovala sam otvorenu ranu na tvome tijelu dlanovima punim straha, ali srce je ostalo jako. Nije mi dozvolilo da prestanem pretakati otrov u eliksir kojim si hranio iznemoglost duše. Izneda vidjeh mlado sunce u tvojim očima, pukotina na tvome tijelu se polako zatvarala i nestajala u nepovrat. Duga, bolna tišina na tvojim usnama dobi obrise pjesme i preobrazi se u glas za kojim sam mjesecima žudila. Da te mogu pismom zvati ja bi piva ne bi staja....pjevaš mi još uvijek snagom ljubavi koja nas je spasila od potonuća u strahovima.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/