U jednoj od onih noći dok sam gazeći nebesku rijeku bila izgubljena u strahovima stavih srce u vjetar njegove blizine i umjesto treperavih, ponekad varljivih očiju neba, ispred mene se prosu svjetlosni put ka svitanju.
Izađoh iz tame noći, zakoračih u svitanje sna otvorih okna srca i upitah se
Izađoh iz tame noći, zakoračih u svitanje sna otvorih okna srca i upitah se
Tko sam ja? I danas osjećam isto uzbuđenje kada se sjetim kako se u jednoj jedinoj točki širio vidokrug, to tog trena, skučen u neočiglednosti sumnji. Pogled ne laže, pogled ima dubinu bespuća i širinu beskraja. Vidim sliku prostora pouzdanosti u ono što se događalo u treptajima očiju.
Jedan čovjek stoji i gleda more i mjesečinu kako se kupa u tom beskraju. Tamna silueta muške ljepote i zrcaljenje tuge u očima boje sna. Između čovjeka i mora po pješćanom žalu, kao sjenka satkana od mjesečine, netko hoda. Žena duge plave kose zastade na tren i ogleda se u očima boje sna. Dokotrljala kapljica neke čudesne vode se iskrila na njenom licu. Suza kapnu na njegov dlan i pretvori se u izvor iz kojeg poteče rijeka bez povratka.
I više nisam bila samo ja, postadosmo ti i ja. Razbili smo tišinu noći probuđenim, još neostvarenim željama dok je vjetar pjevao baladu o ljudskim čežnjama, a zvijezde šutjele o neostvarenim snovima. Trenutak je dobio dimenzije preobilja. Bio je ispunjen ushitom bezvremena, uramljen u uzašašće vječnosti. Sve oko nas je dobilo stvarne oblike, kamen kamena, ptica ptice, pjesak pjeska. More je šumilo poeziju drevnih oceana.
Koračali smo zajedno plažom. Velika rijeka bez povratka je ispirala ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja.
Ti i ja sjedinjeni u žudnjama, vidjesmo osmijeh neba i na horizontu, iza oblaka veliko svijetlo, svijetlo nad svijetlima, ljubav u našim snovima. U pogledu tvojih očiju vidjeh smjelost lepršavosti i snagu poletnosti, plovnost vremenom i vrtoglavost svemirom. Osjetih humaniziranje svijeta, razbijanje kataklizme noći, oćutih probijanje kroz koridore sumnji i izranjanje na otoku sreće. U ovom bezvremenom putovanju vremenom, čvrsto priljubljena uz ovozemaljske staze, snagom tvoje ljubavi uzrastam i lebdim održavajući sklad između neba i zemlje, braneći smisao svih postaja životnog puta. Ti i ja zatvoreni u vidokrugu srca, sa vječnim proljećem u duši, smjelo koračamo tek naćetim pejsažem dolazeće jeseni.
Koračali smo zajedno plažom. Velika rijeka bez povratka je ispirala ostatke soli na svjetlucavom pijesku života. U tragovima stopala se kupalo tek naslućeno jutro novog buđenja.
Ti i ja sjedinjeni u žudnjama, vidjesmo osmijeh neba i na horizontu, iza oblaka veliko svijetlo, svijetlo nad svijetlima, ljubav u našim snovima. U pogledu tvojih očiju vidjeh smjelost lepršavosti i snagu poletnosti, plovnost vremenom i vrtoglavost svemirom. Osjetih humaniziranje svijeta, razbijanje kataklizme noći, oćutih probijanje kroz koridore sumnji i izranjanje na otoku sreće. U ovom bezvremenom putovanju vremenom, čvrsto priljubljena uz ovozemaljske staze, snagom tvoje ljubavi uzrastam i lebdim održavajući sklad između neba i zemlje, braneći smisao svih postaja životnog puta. Ti i ja zatvoreni u vidokrugu srca, sa vječnim proljećem u duši, smjelo koračamo tek naćetim pejsažem dolazeće jeseni.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen