Oči su poetično nazvane majkom rastojanja. Oči su okna duše, u očima se zrcale snovi, nadanja, žudnje i čežnje, u njima se ogleda naše nutarnje nebo , u njima susrećemo cijeli svijet. Kada osjetimo prelamanje svjetlosti u Kohinoru svjesti, kada naučimo gledati kroz prizmu uma tada nestaju razdaljine, tada uistinu osjećamo da je sve ono što nam se čini nadnaravno, nedostižno i božansko pohranjeno u nama samima. Ako naučimo osjećati mirise srcem oni postaju zrcalo naših proživljenih dana. Udahnimo duboko, mirisi cvijeća, trave poslije kiše, dalekog oceana, buđenje šume, majskih ruža, mirisi voljene osobe, svi su oni već davno u nama pohranjeni kao sjećanje, kao uspomene u galeriji naših osjećajnih slika. Osluhnimo tihi romor u univerzumu uma, to je žubor rijeke vremena. Naučimo slušati ono što smo mislili da je tišina i spoznat ćemo da je njen izvor i njeno ušće u nama samima. Da tu, upravo tu, između njenog izvora i ušća, u blistavim kapljicama velike vode se kriju sretni trenutci našeg postojanja. Tu se prostire naše energetsko polje, travnjak pun kapljica rose, pupoljaka, mirisa, zvukova i vjetrova koji pokreću vjetrenjače naše svijesti, vjetrenjače leptirovih krila. Naša svjesnost je treperava i meka kao svila, nježna kao leptirica svilenkastih krila. Ona slijedi naše misli i naše osjećaje, nadu, sreću, radost, zanos, žudnju, čežnju, ljubav. Ponekada se ponašamo kao tužni vitez i borimo se sa nevidljivim neprijateljem, pokušavamo zaustaviti vrtlog svijesti, predajemo se ljutnji, bjesu, samosažaljenju.
Na travnjaku snova, pod vjetrenjačom leptirastih krila, sretoh viteza tužna lica. Sličan Don Quijotu, u oklopu od porcelana, pričinilo mi se da vidim utjelovljenje neostvarenog sna, nekog tajnovitog stradanja, borbe sa istinom i žudnje za nedostižnom pravdom. Zaustavih njegov let, pomilovah zgužvani staniol njegove trenutačne boli i u ljepoti njegovih očiju vidjeh nebo, okićeno cvijetovima tuge. Tražila sam osmjehe, skupljala i ljepila krhotine njegovih razbacanih trenutaka, a ljubav, element sa slobodnom valencijom, strune ljepote i lakoće postojanja su bile začahurene u srčanim komorama, okovane strahom i nesposobne da sudjeluju u održavanju te najvrednije formule života. Ljubav je u njemu spavala na pepelu davne vatre. Poštujući njegove neizgovorene boli, njegove neisplakane suze, njegovu nesposobnosti da u tom trentku osjeti ljubav u osmjehu, u ispruženoj ruci, u poljupcu postadoh povjetarac njegovoj svijesti. Pozvah ga u proljeće novog sna, osmijehom protjerah strahove iz njegova srca, uvedoh ga među pupoljke zaboravljenih želja, povjerenjem dobih povjerenje i prve ljepote njegovog buđenja iz straha od nemani koja se bila ugnjezdila u njegovom tijelu. Poklonih mu svoje vrijeme i dobih najljepši dar prirode, njegov sretan osmijeh i svjetlosni zagrljaj njegove duše, naručje u kojem danas smijem sanjati njegove i svoje tajne.
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb,1987.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen