Razotkrivajući zakone prirode mi smo svoje vjerovanje sveli na ono našim vanjskim spoznatljivo i zaustavili se na Demokritovoj "mračnoj spoznaji." U prelamanju svjetlosti na vitražama spoznaje, u erupciji nutarnjih boja se zrcali višeprotežnost svjesti. Misao me odnosi u zemlju čudesa, otvara mi vrata svijeta u kojem susrećem božanstva iz prošlosti. Ulazeći u svijet "istinske spoznaje" osjećam da na granici između relativiteta i kvanta nastaje nova geometrija kojom uspjevam prodrijeti u božansku misao i iza dugogodišnje iluzije stvarnosti spoznajem moć sadašnjeg trenutka. Panteon iz legendi postaje sastajalište znanosti, mjesto sa slobodnim ulazom. Veliko zasljepljujuće svjetlo, istina na vratima vremena, mi ucrtava put u stoljeće koje će tek doći. Beskraj univerzuma i otoci sreće, sve one, nekad, daleke zvijezde postadoše za mene dohvatljivi Arhipelag. Kao što je bilo prije početka, kada je svijest bila jedini znak života, ovdje stoluje ujedinjeni um i govori jezikom koji sam ranije sretala na jutrima poezije. Naša mala zemlja, matična luka u koju se Futuro sapiensi vraćaju sa svojih putovanja nebom, svijetli bojama njihovih dimenzija. Promatram planetu iz rajske perspektive i čujem njen smjeh i vidim njenu sreću u maglovitom oblaku punom nijansi prekrasnih novih tonova ljudskog postojanja. Vidim aleju kamenih statua kojima su umjetnici udahnuli dušu vremena u kojem su živjeli. U fraktalnoj arhitekturi vječnosti se ogledaju prohujali eoni, tisućljeća, stoljeća, godine. Sve ono što nam je dokazivalo prolaznost i smrtnost se zrcali u svijesti univerzuma, živi svoju besmrtnost iza zrcala sadašnjosti. U paralelnosti razina nutarnjeg svemira se događa kvantizacija vremena. Misao me teleportira u bezgranično mnogo svjetlosnih dimenzija, dokazuje tvrdnju pobijanja apsolutnosti prostora i vremena. Pred oknima svijesti se iskri magloviti oblak pun nijansi, neimenovanih boja. Vratila sam se u rajski vrt vječne sreće. Anima candida me gleda očima boje sna. Nebom se rastočila svjetlost koja pobija postojanje sjenki. Oko nas koračaju ljudi čije duše se kao svilenkasti velovi ovijaju oko njihovih tijela. Divan osjećaj se širi pejsažom sna, naša tijela su tek siluete sanjača i pozdravljača sunca. Nad nama lete rajske ptice i prosipaju zlaćani prah na staze kojima šetamo. Pogledi nam se sjedinjuju sa pogledima drugih i postaju kristalni most koji premošćuje sve nesporazume. Na tisuće malenih svetih posuda rastače ljubav koja kao suze sa lica vremena hrani naše čiste duše. Osmijehujemo se licima na kojima se zrcali nutrina, ona nam uzvračaju osmjehe u kojima se ogledaju zvjezde njihova neba. U tom zagrljaju mistike, mudrosti, znanosti i vjerovanja se događa evolucija svjesnosti, izranjaju dubine ljudskih spoznaja, rastapaju se sante leda podsvjesti, nestaju lažne obmane, sjedinjuju se naše anime candide sa animom mundi.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen