Ne tuguj ljubavi, ne sadi cvjetove tuge na obroncima rijeke nad kojom zagrljeni svjetlošću ljubavi, već godinama jezdimo na bjelom vrancu, skupljajući Heliodoro u mrežu uspomena. Ne vjeruj u proročanstva koja su zloguki proroci upisali na pergamenet vremena, ne vjeruj u njihove slutnje o konačnosti. Mi smo vjerovanjem već davno zakoračili u bezvremenost ljubavi. Kada ti se u noćima bez Mjeseca učini da te prati sjenka utvare zla, kada te njeno štektanje probudi iz sna nemoj zaboraviti cvrkut ševe koja objavljuje praskozorje mladog dana. I onda kada te njena bijedna duša progoni kroz koridore tmine i ne dozvoljva ti da se zaustaviš nad provalijom bezdana, nemoj zaboravit let Fenixa koji se uzdigao iz sjemenja istinskog postojanja. Nikada nemoj zaboraviti trag koraka koje smo ostavljali u pjesku na žalu vjerovanja. Srebro u tvojoj kosi je tek simbol življenjenog života na Elizejskim poljanama vječnosti, znak svih onih pragova koje smo vjerujući u ljubav ostavljali na tračnicama kojima se vrijeme vječno kotrlja ka nedohvatnoj budućnosti. Ne tuguj ljubavi jer u našim životima ne postoji osamljenost, ne postoji neriješva zagonetka sreće, nema nerazumljivih rebusa jer mi nosimo sveti Gral u svojim srcima. Trenutci istinskog življenja su biseri koje nosimo u duši, biseri iz kojih je izgrađena kula života koji živimo, kristalne kapi tajnovite bujice života koja briše znakove tuge i utaplja u kupki radosti. U dugi našeg neba se svjetlost prelama u boje ljubavnih zagrljaja i dodaje joj boje izranjena srca koje se odjeva još nepoznatim prijeljevima naših snoviđenja. Ne tuguj ljubavi jer mi smo stvaraoci novog trenutka, mi koračamo livadom od sna, vlatima trave u kojima se čuje glas naših praotaca, koračamo beskrajem bezvremenosti pretačući nutarnju svjetlost u nijanse sreće. Ne tuguj ljubavi jer bez tebe i mene zvijezde ne bi prosipale svoj zlaćani prah na puteve ka vječnosti, utihnuo bi rapsod sna, uvenuli bi nebeski cvjetovi, zanjemio bi svemir, ugasile bi se baklje koje već tisućljećima sa Olimpa donose u naše živote plamene jezike. Ne tuguj jer tuga magli ljepotu beskraja, muti čistoću boja na paleti duše, gasi iskrenje sjaja u kojem vjekuje ono što si nekada bio, ono odraslo maleno dijete vječne radosti i sreće. Ne tuguj dječače, ne tuguj pjesniče jer ti si svojim drevnim stihom stvorio ljepotu trenutka, ti si Sokratovski vratio ljubav u naše živote, ti si u našem naglom ljetu elegiju tugaljive crno bijelih neboja pretvorio u simfoniju boja i naše duše oslobodio od duge korote. Izrastanjem iznad učmalosti palanke životarenja uzdigao si nas u empirej platonizma i epikureizma, oko nas iscrtao krug ljubavi, svojim pokretima ga preobrazio u kristalnu kuglu istinskog postojanja. Ne tuguj dragi moj pjesniče, uzdigni stijeg nad osjećajem suosjećanja sa čovjekom jer smo tvojom snagom dobili propusnice u hram strastvenosti, oslobodili se stida u srcima i nismo zakasnili na susret sa Bogom trenutka sreće. Ne tuguj dragi moj vječni ljubavniče, ne tuguj jer kradljivci snova nisu uspjeli ukrasti ono što u sretnoj duši niče, nisu ti uspjeli ukrasti ono što nosiš u srcu, nisu uspjeli izbrisati meridijane tvojih traženja, nisu uspjeli zaustaviti tvoje izrastanje u suncu, nisu osjetili da u tebi izvire vrelo prevazilaženja ljudskih podlosti. Ne tuguj dragi moj pjesniče i ne sadi cvjetove tuge u svojim stihovima, ne dozvoli da kapne suza mržnje iz tvoga oka, zaboravi jetke okuse koji su preletjeli iznad tvog jablanika, zaboravi valove zloduhova koji su se doticali doka naše životne lađe, zaboravi jer u zaboravu i oprostu onima koji ne znaju što čine se krije ljepota i snaga tvojih svjetlosnih zagrljaja, tamo je obala oceana snova na kojoj stoluje tvoja bezvremena duša.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen