taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 24. Juni 2011

Quinta esentia...






Non quam diu, sed quam bene vixeris, zar je važno koliko dugo živimo, ako nismo dobro živjeli, prisjećam se sentencije koju je u vrijeme gimnazije bilo teško naučiti napamet, a još teže u onom vremenu urezati u pamćenje. Što znači dobro živjeti? Činiti dobra djela? Biti sretan? Ljubiti život? Vjerovati u besmrtnost duše i živjeti tako da iza nas ostaje trag u vremenu? Horacije reče, non omnia moriar i uistinu iza njega je ostalo sjećanje na njega. Stojim ispred porte aurea, uranjam u vrijeme kada su bogovi hodali zemljom i sanjam da živim iza zrcala svijesti da bih u ogledalu života pronašla odsjaj svega onoga što volim. Vidim zrcaljenje svih drevnih utopija i kada Venera svojim sjajem najavljuje noć i nebom prospe sjetu ljubavi tada mislima dotičem strune nebeske harfe i sviram uspavanku svim srcima na svijetu, postajem Orfej, budim ljubav i pozivam ih u čudesan svijet postojanja u nepostojanju. Na vratima Hada bdije Kerber, uspavljujem ga tonovima srca i na čelu kolone ulazim u beskraj bezvremena. Nudim nektar ukraden iz pehara bogova i opijam sebe i njih, opijam nas da bi budnost postala naša istina. Četiri boginje, svećenice života, svećenice ovog ljubavnog sna stoje, kao karijatide, na ulazu u  vječni san. Vatra, zrak, zemlja i voda sjedinjene u život se kao zvjezdani prah pretaču u svjetlosnu dimenziju postojanja. U tom zagrljaju ispijmo eliksir ljubavi, ispijmo čašu do dna jer u zadnjim kapljicama se krije materija prima, kapljica vječnog života, nedosanjani san alkemičara, neostvreni san Orfeja. Oživimo u snu ono što u životu zaboravljamo.Ljubav nije nikada mrtva, ona je u nama, quinta esencia, peta dimenzija,  graviton u ćelijama sna koji budni sanjamo. I neka Morfej bdije nad snom, neka mu poklanja lica, neka mu poklanja srca, neka ga učini lijepim i beskrajnim. Fobetora i Fantasa, dva Morfejova brata, ulaze i snove nesretnih,  prijete u snovima, oni u njih šalju strah i noćne more, zbog njih su mnogi od nas zaboravili sanjati. Stojim na vratima svijeta snova i zaustavljam Morfejovu braću, ne dozvoljavam im da nas slijede, da nam razbiju snenost srca, da snove pretvore u krabuljn ples izobličenih utvara. Nad našim sudbinama lebdi Tanatos, bog smrti, ali njega se ne smijemo bojati jer on ne ulazi u snove,  on spušta svoje dlanove tek na kraju životnog puta, smrt pretvara u san i šapuće nam drevni stih.  
"Samo kosa tvoja još je bila živa pa mi reče, miruj u smrti se sniva."

Keine Kommentare: