Pišem moj zavjetni dar bogu Morfeju, moj ditiramb dobrom bogu koji bdije nad lijepim snovima, himnu snovolovki koja hvata utvare i demone i ne propušta ih kroz svilenkastu mrežu podsvjesti. San nije zastoj u životu, nego jedna od njegovih najneobičnijih faza. Ta tajanstvena faza mira i nemira pliva u misteriji oceana, graniči sa nadnaravnim i odnosi nas u bezvrijeme. San satkan od nepoznatog tkiva, san ta bajkovita zemlja, ta magičnost svijesti koju bolje razumiju pjesnici od neurofiziolga. Poete naziru istinu sanja kroz šarenu prizmu iluzije. Jedan od njih je izjavio mi i snovi smo sazdani od iste tvari i meni se danas pričinja da osjećam u sebi titraje njihovih struna. U istančanosti psihomašnerije se zrcali etičnost sanjača koji nesvjesnim mozganjem živi etičnost svoga života. U snu se odvajaju duša i tijelo, kažu neki. Drugi tvrde da je san tek kratka smrt iz koje se novi rađamo. Treći pokušavaju iz odsanjanog izvući crte karaktera sanjača i onda ga opisati svojim jezikom. Četvrti…peti..šesti…što je uistinu san? San je razgolićena tajna u kojoj se zrcali lice istine. Osjetih to, ali još uvijek imam na tisuće pitanja. Imam li i odgovore? Još uvijek ih nemam, ali pokušavm uhvatiti djeliće snova u mrežu svijesti upravo u onom trenutku pred buđenje, kada se otvaraju bjelokosna vrata mašte. To su snovi koji brišu one predhodne, snovi u kojima se budimo i žao nam je što smo se probudili. Snovi su dio našeg ludila, kratki delirij svijest sa različitim obilježjima, niz nesuvislosti bez posljedica i svrhovitosti. Možda je san ipak tek najbolja definicija tlapnje? Upitah se jednom i tražeći odgovor osjetih kako je jedna jedina misao, slobodna kao zvjezdani orao odlepršala u noć punog mjeseca. Osjetih radost probuđenog djeteta, osjetih radost u pjenušavim rukama skitnice puna lica i pustih odlutalu misao da pomiluje njegov osmijeh, da dotakne suzu duše vremena. I bilo ja kao nekada, bilo kao u vrijeme poezije ruža, utopih se u plesu sjena, noć punog mjeseca je ogrnuta čipkom plesala kao ponosna djevojka iz dalekog Toleda. Zaustavih srce na obali korita mraka, obuzdah u sebi nebeske vrance da srce ne odjezdi kao nekada u neku izmišljenu bajku, ka onoj dalekoj zvijezdi. Otvorih okna zrelosti i osluhnuh sonatu noći punog mjeseca. Skupih uspomene u svjetlosni zagrljaj budnosti i zatvorih kapije odsanjane mladosti. Ljubav je odjenula odoru sna i bila je drugačija nego prije, dragačija, a uvijek ista, nježnija u svom postojanju, mirnija u svom darivanju biserne ogrlice koja se kao kozmička zmija ovija oko srca i daruje mu ljepotu tlapnje.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen