Aurelia Romanova...

Ona danas nestvarna, danas nepostojeća, danas daleka, a ipak užasno prisutna u svakom trenutku, prisutna u sjećanjima, prisutna u uspomenama, stoji na obali nekog nepoznatog mora i šapuće u beskraj svog nedosanjanog sna. U noćima mladog mjeseca vidim sjenku njene duše, kako nošena Kairosom jezdi beskrajem sa nebeskim vrancima i i među očima noći traži jedan davno izgubljeni pogled.

"Pri rastanku su zaboravili zatvoriti

vrata sjećanja,

zaboravili ugasiti

vatru na ognjištu uspomena

otišli praćeni svatko svojom mladosti,

misleći to je dovoljno

za gušenje svih požara u srcima.

Vrtlozi želja su se vraćali

dok su se oni

na ruševinama snova dobroti nadali

željeli su tračak spasenja,

bježeći od bola i poniženja,

zaboravili su zatvoriti vrata uspomenama

i na ognjištu želja ugasiti vatru snovima.

Ljubav je tinjala,

grčila se, tražila puteve

nalazila ih i gubila u uzdasima,

u kristalnoj kugli daljina

i kricima osamljenih sudbina."

Tišina je bila jedini odgovor njenim uzdasima. Vrijeme, ta nemilosrdna rijeka bez povratka, je gutala nadanja i vjerovanja. Zamišljam kako nestvarna sjenka njene duše lebdi nad obalom uspomena i zaustavlja bujicu sjećanja, traži ono njenim očima nevidljivo u treptaju njegovog oka.

"Lutala je snovima,

gradila svjetionike na hridima

nepoznatih mora,

krala osmjehe u zvjezdanim zagrljajima,

sanjala o uvali mladosti,

o mirisu tek procvalih lipa,

o susretu na davno zapretenom ognjištu

na kojem su još uvijek iskrile želje u sjećanjima."

Sjenka njene duše stoji na hridi nepoznatog mora i gleda kako čudesno sunce polako ulazi u njen san. Uzdrhatala od ljepote trenutka pruža ruke da na dlanovima osjeti osmjeh vremena, da dotakne zvjezdanu prašinu, da sjedne u nebesku kočiju, da nošena Kairosovim vrancima zakorači u njegov vječni san.

"Ako si našao tišinu vječnosti

ako si posadio čemprese

u dolinama gdje su nicali naši nemiri,

cvjetali naši prvi dodiri

i krenuo stazom nove sreće,

Tvoje sreće...?

Tvoja sreća će biti obala mojim snovima,

a moja ljubav sunce nad čempresima.

Ako si sada drugačiji od mene

nemoj se više okretati.

Moje ruke, bi mogle postati ubice željama,

krvnici tvojim snovima,

zla sudbina tvojim čežnjama,

tuga tvojim žudnjama.

Sjenka duše moje šapuće sjenki duše tvoje

ne okreći se ljubavi

ostavi me samu u dolini naših nemira

jer

uspomene su lijepe."

 
Sjećam se kako je govorila da mu je još toliko toga željela reći, da su njene misli bile puno dublje od trenutka u kojem su samo kratko vrijeme voljeli blizinu. Plakala je osjećajući njegovu bol i njenu nemogućnost da promijeni sudbinu. Željela mu je pričati o obećanoj zemlji s beskrajnim livadama plavoga cvijeća, o horizontu koji ne prestaje, o zvijezdanim stazama duše univerzuma, o putevima ljubavi koje prelazi njena duša snena, a On je otišao u dugoj koloni nesretnika, u koloni koja je bila i ostala rijeka bez povratka. Ostala je sama, u beskraju zvjezdanog neba, u nečujnim šapatima srca, ostala su joj sjećanja na sutone u kojima su zajedno lutali nebeskim bespućem, lovili zvijezde padalice, kupali se u mjesečevom srebru i pisma zatvorena u kutiji isprepletenoj od vlati osušene trave njihove mladosti. Zamišljam kako njihova nikada ostvarena istina o životu u ovom svitanju postaje ostvarenje njihovog drevnog nedosanjanog sna.

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

http://dinaja-dinaja.blogspot.com/2009/09/sjenka-njene-duse.html