taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 12. Juni 2011

Ljubičasto praskozorje u tvojim očima...






Svitalo je na vratima vremena, svitalo je na oknima svijesti, svitalo je u našim dušama i ja vidjeh ljubičasto praskozorje u dubini tvog pogleda. Prisjetih se legende o Diani i Aktaionu, osjetih u tebi srce lovca na svjesnu spoznaju ljubavi. Utopili smo se u magičnom jutrenju mladog dana i zakoračili u zlatno doba nove istine. San je prestajao biti san, u nama je rođeno Afroditino djete sa genima Erosa. Contraria sund complementa, začuh sentenciju iz neke davne priče i osjetih snagu sjedinjenja boja ruže i baršuna neba, pretakanje duginog spektra u purpur novog horizonta. Na prelamanju života u život osjetismo da su i raj i pakao u nama, da u sebi nosimo i anđele i demone, da smo satkani od struna u kojima se grle suprotnosti. Oćutismo buđenje čulnosti u titrajim struna nutarnje harfe koji su iskrili zvjezde našeg novog svijeta, zlaćani prah dolepršao iz paralenih univerzuma svjesnosti. U dolini zelene rijeke je nebo drugačije od neba koje gledah u vremenu samoće. U tišini uzavrelog zenita naslutih snagu tvojih korijena, doživjeh vrtloženje komadića raspuklog srca, spoznah njegove drugačije otkucaje. Sjetih se vremena u kojem se nismo susretali iako smo djelili obroke u istoj studentskoj menzi. bio si djelić moje mladosti, vječni prolaznik preko trga cvijeća u prastarim svitanjima. Upitao si me jesam li gladna. Odgovorih ti, ne, nisam gladna, samo te volim. Na padinama kamenjara osjetih istu sitost. Vodio si me obroncima svetog brda na kojem je gospa ostavila trag ljubavi. Tu sagradismo državu sunca, probudismo usnule vile u šumarcima tvoga djetinjstva, saslušasmo svirku frule tužnog Pana i vratismo se u svakodnevicu noseći Arkadiju u srcu. Na obzoru svijesti izranja vječno sunce i guta tminu nepostojanja, poezijom renesansnog mislioca nas poziva na liticu spoznaje, na onu hrid  iza koje se širi ocean snova. Osluškujemo šum valova, gledamo zagrljaj pjeska i pjene i rađamo se novi, a uvijek isti u ljubičastom praskozorju ljubavi.

http://umijce-vremena.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/  




Keine Kommentare: