taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 27. Juni 2011

Vilinska pjesma...






Čarobna je bila noć u zagrljaju mjesečine i vilinske muzike. Bila je to noć svih noći, noć puna zvjezdanog praha i plavog satena bez pahuljastih oblaka. Plameni jezici su milovali nebo, a lahor sa planine je u krošnjama prastarih jablanova šumio baladu o blagdanu ljubavi. Treptajem oka i drhtajem srca sam lepršala stazom ka zvjezdama i pitala  se hoću li u ovoj čarobnoj noći sresti jednu od Ladarica? Na vrhu svjetlosne planine, uz jezero sreće srna i lane su mi iz dlana ispijali kapi kristalno čiste vode, a moja zaljubljena duša je čekala da Danica objavi praskozorje ljubičastog sna. Miluj me nježno šaptalo  je vrijeme, okupaj se u božanskom vinu, neka ti u sretnome trenutku uvijek nove zvijezde na duše tvoje nebu kao nove istine sinu. Te noći odsanjah san o beskrajnoj ljubavi.
U malenoj šumi na vrhu svijeta, oblakom skrivano, suncem okupano postoji mjesto na kojem vjekuje vilinska dobrota. Uz jezero kristalnoga sjaja, smaragne ljepote, sjedi vila mala svjetlošću zlaćanom obasjana, vjetrom milovana, sjedi čudesno biće, biće nit boginja nit žena, treperava i snena trepravo lijepa jedna vila malena. Stoljećima odolijeva ljubavnome zovu trstenice tajnovitog Pana, osmijehne se sretno i zapjeva pjesmu što ju je kao pastirica pjevala pastiru, u onom davnom vremenu sjetnom. Djevojka vilinskoga glasa, danas Ladarica prelijepoga stasa, s neba skida zvjezdani prah i prosipa ga jezerom sreće da u svakom svitanju zaiskri njegov smaragdni sjaj. Jedne je noći skitnica mjesec prosuo snagu svoje moći i iz vjekovnoga sna probudio pastira poklanjajući mu oblik treperavog leptira. Vila i leptir zaustaviše vrijeme, promijeniše njegov tijek, vratiše se u vrijeme ljubavnih snova, trepravi, lepršavi i sneni, malena vila i leptir, krenuše u zagrljaj šumskoga zova. A galija istakana od svile, od tkiva drevnih snoviđenja plovi oceanom već davno zaboravljenih želja. Na jezeru smaragdne boje, lepršavost uztreptalih krila slijedi svjetlost vječnu i svjetlošću svojom lakoću postojanja kroje.
Rođeni iz svjetla, svjetlom ovjenčani, djevojka i mladić satkani od nebeskoga tkiva izrasli iz svilenkaste opne malenih leptira stajahu na hridi velikoga mora, oslobođeni prokletstva nekog zlog vilenjaka, zakoračiše u san o postanku svijeta.
Sanjala sam divan san, rekoh pjesniku. Smiješila si se u snu, reče mi nježno  dječak očiju boje sna. Bio si leptir, a ja sam bila vila, nastavih. Ljubav nam je darovala svilenkasta krila, pjesnik nastavi stih. Lepršali smo beskrajem sna, nastavih. Uranjali u smo zagrljeni do oceanskog dna, otvrajajući oči šapnu pjesnik. Bila je to noć svih noći, noć puna zvjezdanog praha i vilinske pjesme, rekoh promatrajući san u njegovim očima. Bio sam ja i bila si ti u legendi rodoslovlja, u bajki porijekla, u tajni o postanku svijeta, reće pjesnik. Zar smo sanjali isti san?, upitah. Mi sanjamo uvijek isti san, reće dječak očiju boje sna.




Keine Kommentare: