Oči ne umiru...

Godinama je bila jedini sudac

mojih čina

i raskrižje mojih puteva.

Energija revolucije u mojim snovima

pratilja bijegova iz stvarnosti,

neumorna, nesalomljiva,

prihvatila je moje postojanje

kao produžetak njene mladosti.

A njena mladost?

Njena ljepota na izbljedjeloj fotografiji

i njene oči

skrivaju tajnu nekih davnih želja

i neostvarenih snova.

Nikada nije pričala o zalascima sunca

svoga djevojaštva,

nikada nije pjevala,

ali je poželjela biti Orfej

onoga dana kada je čovjek

s kojim je djelila život,

djecu i ljubav

zauvijek zaspao.

Na dan njegove smrti

mi smo u zajedničkoj boli

pronašle ljubav,

prešućenu njenu i moju ljubav

i moja sjećanja na noći

u kojima je oblozima njegovala

moje užareno čelo.

Danas u predvečerju njenih snova

žive još samo oči

i tiha sjeta u mom umu,

tuga za izgubljenim vremenom

jer nisam osjetila

s koliko je napuklih emocija

ona poželjela biti Orfej

na dan smrti čovjeka

s kojim je djelila, život, djecu

i ljubav.

Otišla je tiho kao što je i živjela, otišla je jednog vrelog ljetnog dana, ostala su sjećanja utkana u godine sretnog djetinjstva i njene zeleno- sive oči koje, pričinja mi se, još uvijek bdiju nad mojim životom. Oči ne umiru, one vječno žive, one postaju zvijezde u beskraju božjeg sna. Pjesma koju joj napisah je znamen, zahvala, oda njenoj prevelikoj ljubavi koju mi je darivala. Ako uistinu postoje Anđeli čuvari, onda je ona, moja draga nona, čuvarica na vratima moga vremena, nevidljiva lađarica lađe na rijeci mojega života, samozatajna vila koja moje suze pretvara u kristale sreće.  

"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/