taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 7. Juni 2011

Oči ne umiru...





Godinama je bila jedini sudac
mojih čina
i raskrižje mojih puteva.
Energija revolucije u mojim snovima
pratilja bijegova iz stvarnosti,
neumorna, nesalomljiva,
prihvatila je moje postojanje
kao produžetak njene mladosti.
A njena mladost?
Njena ljepota na izbljedjeloj fotografiji
i njene oči
skrivaju tajnu nekih davnih želja
i neostvarenih snova.
Nikada nije pričala o zalascima sunca
svoga djevojaštva,
nikada nije pjevala,
ali je poželjela biti Orfej
onoga dana kada je čovjek
s kojim je djelila život,
djecu i ljubav
zauvijek zaspao.

Na dan njegove smrti
mi smo u zajedničkoj boli
pronašle ljubav,
prešućenu njenu i moju ljubav
i moja sjećanja na noći
u kojima je oblozima njegovala
moje užareno čelo.
Danas u predvečerju njenih snova
žive još samo oči
i tiha sjeta u mom umu,
tuga za izgubljenim vremenom
jer nisam osjetila
s koliko je napuklih emocija
ona poželjela biti Orfej
na dan smrti čovjeka
s kojim je djelila, život, djecu
i ljubav.


Otišla je tiho kao što je i živjela, otišla je jednog vrelog ljetnog dana, ostala su sjećanja utkana u godine sretnog djetinjstva i njene zeleno- sive oči koje, pričinja mi se, još uvijek bdiju nad mojim životom. Oči ne umiru, one vječno žive, one postaju zvijezde u beskraju božjeg sna. Pjesma koju joj napisah je znamen, zahvala, oda njenoj prevelikoj ljubavi koju mi je darivala. Ako uistinu postoje Anđeli čuvari, onda je ona, moja draga nona, čuvarica na vratima moga vremena, nevidljiva lađarica lađe na rijeci mojega života, samozatajna vila koja moje suze pretvara u kristale sreće.  


"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.


1 Kommentar:

Anonym hat gesagt…

kako je to divno...XY