Sjećam se, nebo je tada bilo obično, a meni se činilo da se mjenjalo mojim osjećajem žudnje i činilo mi se da mogu nekim presudnim treptajem oka osigurati budućnost, vjerovala sam da mogu osigurati budućnost, željela sam neku novu budućnost. Moje ruke, poludjele od žurbe, su jedna drugoj oduzimale dodir, jedna drugoj obećavale san, jedna drugu hrabrile, jedna drugoj šaputale ljubav je tu, na dohvatu dlanova, ljubav je uvijek tu u očima, u ušima, ljubav je trenutak vječnosti u srcima. Podigoh ruke, okrenuh dlanove k nebu da dotaknem taj nedohvatlji trenutak, tog brzog treperavog Boga, čuperak njegove kose. Sjećam se osluškivala sam kako se sluh samo do mojih ušiju zapošljavao glasovima iz daljine, a onda je slušao zvukove sna, osluškivao odkucaje srca poludjelog od straha i samoće, a oči koje su vidjele dalje od horizonta i bivale brže od brzine svjetlosti su mi vraćale pogled na tajnovitu sjenku koja me je pratila. Kairos se poigravao s mojom nesposobnosti da osjetim izvor sreće u meni samoj.
"Ljubav je akt mašte, tvoje mašte, ljubav spava Trnoružicin san okovana u kristalnom dvorcu tvog nepostojanja" pričinilo mi se da čujem glas Boga sretnog trenutka. To je bio treptaj oka u kojem se izgubila, jednostavno nestala, granica između stvarnosti i sna. Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta, Arkadija u mom srcu puna zvukova Panove frule i pastelnih nijansi kičastog talenta nekog već davno umrlog slikara. Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima, a anđeoski miris jasmina se širio prostorom te jesenjske idile moga sna.
Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati. I Ljubav je zamirisala jasminom, a umjesto snježnih pahuljica pred mojim očima su zalepršale latice bijeloga cvijeta. Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo, a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca. Oči su zatreptale ljubav, a uši, one sjediniše u sebi otkucaje dva srca i treptaje očiju u simfoniju najljepšeg sna. Ljubav je moja osjetila pretvorila u sedmo čulo koje u meni živi svojim životom i više nema sati, dana, mjeseci, godina, sve je samo trenutak i ljubav. Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme i ja osjećam za ljubav doista nisu potrebana osjetila.
Srca dva trepere život kao simfoniju sna.
"Ljubav je akt mašte, tvoje mašte, ljubav spava Trnoružicin san okovana u kristalnom dvorcu tvog nepostojanja" pričinilo mi se da čujem glas Boga sretnog trenutka. To je bio treptaj oka u kojem se izgubila, jednostavno nestala, granica između stvarnosti i sna. Akt mašte je ljubav pretvarao u sliku pejsaža nekog davno sanjanog svijeta, Arkadija u mom srcu puna zvukova Panove frule i pastelnih nijansi kičastog talenta nekog već davno umrlog slikara. Akt mašte je odlučivao o rukama, ušima i očima, a anđeoski miris jasmina se širio prostorom te jesenjske idile moga sna.
Smješim se još uvjek prisjećajući se trenutka u kojem sam spoznala da nešto drugo u meni odlučuje što će raditi moje ruke, što će uši slušati, oči gledati, koji mirisi će me opijati. I Ljubav je zamirisala jasminom, a umjesto snježnih pahuljica pred mojim očima su zalepršale latice bijeloga cvijeta. Do tog trena je srce otkucavalo samo svoje probne otkucaje, ponekad preslabo, a onda opet prebrzo, a onda odjednom, osjetih kako se sjedinjuje s tonovima nekog drugog srca. Oči su zatreptale ljubav, a uši, one sjediniše u sebi otkucaje dva srca i treptaje očiju u simfoniju najljepšeg sna. Ljubav je moja osjetila pretvorila u sedmo čulo koje u meni živi svojim životom i više nema sati, dana, mjeseci, godina, sve je samo trenutak i ljubav. Među otkucajima srca se širi prostor i nastaje vrijeme i ja osjećam za ljubav doista nisu potrebana osjetila.
Srca dva trepere život kao simfoniju sna.
Prolutah sjećanjima, tim neumornim čuvarima na vratima prohujalog vremena, zaustavih se u arhivi svjetlosnog dvorca i pronađoh rubriku pod nazivom
"Odakle dolazi ljepota" Dijana Jelčić- Starčević, Zagreb, 1987.
Tu, u tom pretincu virtualnog svijeta, sam jedno vrijeme upisivala davna previranja. To je bilo vrijeme rađanja portala mudrosti, znanja, vjerovanja i ljubavi. Danas sam sretna da sam tamo ostavila trag.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen