Guernica

Bježeći od tužnih sjećanja zagledah se u dubinu očiju boje sna. U njima se ponovo ogledaju nemiri koje, u vremenu oluje ruža zatvorih u škrinju zaborava, i utopih u ledenom moru da tamo odsanjaju nedosanjani san sa olupinom Titanika. Slušala sam žalopojke o nesretnim ljubavima i postajala dio tragičnih sudbina koje nisam poznavala. Pohodile su me siluete nekih utvara koje su krile lica iza krinki lažnih osmjeha. Ne poričem, bila sam sudionik zavjere kojom su konture nečeg nepostojećeg  izrastale u sliku Guernice. U njoj vidjeh cijelu povijest ljudskog uma i njegove nepostojane duše. Osviješćena istinom o prevrtljivosti ljudske duše, u praskozorju jedne nove zavjere, zatvorih dušu kao ranjenu pticu u  krletku i sačekah da slika užasa izblijedi u sjećanju. Začuh poeziju vjetra iz daleke Andaluzije. Cigani su zaustavili svoje nomadsko lutanje u perivoju moje duše i ispijali kapljice povjerenja na izvoru drevnih snoviđenja. Ciganka, gatara, prodavačica izmišljenih tajni, skrivena iza tajne drevne Salome je iz mog dlana čitala sudbinu koju je jednoga dana rasprostrla na dlanu vremena i skidajući svoj sedmi veo zauzvrat zatražila moju glavu na virtulnom pladnju sretnog trenutka. Osjetih bol, tupu, tešku bol. Odlutah do zelene rijeke, potražih konjanika koji je u svojim snovima tražio puteve ka Cordobi, osjetih miris maslinki u bisagama. Pogledah u nebo, vidjeh Lunu sa osmjehom boginje, zaustavih misli da ne prosikću osvetom i vratih se kući. Nad terasom je proljeće prosipalo mirise buđenja, Mjesec se smiješio ćilibarom tvojih očiju, a jedna zlaćana struna mi je pokazivala put ka oslobođenju od zavjera. Osluhnuh tišinu trenutka razdvajanja noći i dana, oćutih podizanje magličaste zavjese zablude i otvaranje novih pejsaža svjesnosti. Filozofskom misli se uzdižemo na hrid spoznaje, dosežemo granice neizgovorljivog, ulazimo u transcendentni svijet nedokazljivosti. U očima boje sna pronađoh nebo puno novorađajućih zvjezda, zašuh šaputavu svjetlost njegove duše. Mudrost umijeća umjetnosti je snažna, ona oslobađa dušu, hrani srce. Otvorih knjigu novela koje je davno napisao Prosper Merimee. U njih je utkao fenomenologiju ljudskih duša, riječima oslikao pojavnosti njihovih žudnji, čežnji, ljubomora i sudbina. Oslobađanje osjećaja iz lanaca taštine, mržnje i zlobe iskri kristalno čistim stilom njegove poezije u prozi. Čitajući tu poetičnu povjest ljudskosti oprostih duši zabludu.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/