taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Sonntag, 12. Juni 2011

Bezvremeni triptih, sveto trojstvo postojanja...





Cvrčci u borovima cvrče pjesan bez kraja,
A more uzburkano šumori i udara o hridi,
I huči, i buči, pod suncem rujanskim.
Dovikuju se, neprestano, plivači; njihovi glasi
Ulaze kroz odškrinuta vrata crkve
Na Dančama, nošeni vjetrom, i umiru
Ispred Triptihona Nikole Božidarevića
( MCCCCCXVII MENSIS FEBRVARII
NICOLAVS RHAGVSINVS PINGEBAT).
Dragutin Tadijanović




Otrgunuti iz koljevke svemira, izronjeni sa dna drevnih oceana, iz plavog šuma vječnosti postali smo bića osuđena na koračanje ovozemaljskim stazama. Korak po korak do kraja vremena, do trena kada se vraćamo među zvijezde, uranjamo u vrtloženje nebeskog vretena, postajemo kapljica nebeske rijeke ili foton svjetlosti. U predklijetki sna čekasmo na rođenje sna. Bili smo djelić kozmičkog zakona koji se igrom sudbine preobrazio u biverzum vječnosti, u bezvremeni triptih ugrađen u crkvu drevne republike. Na Mjesečevom licu se još uvijek zrcale obrisi tijela koje je čuvar našeg vremena spustio na vrh svjetlosne planine i pokazao nam put ka ovome ovdje i ovome sada. Nije nam rastumačio razliku između dobra i zla, nije nam ispričao priču o pejsažu koji se krije s druge strane duge. To smo morali sami otkriti lutajući riznicom, od naših praotaca naslijeđenog blaga. Prepustio nas je vihorastoj sudbini koja se igra sa bademovim jezgrama i uči nas što je strah, što tuga, što bol. Sreću ne treba učiti, ona je jednostavno tu u plamenu probuđenog srca, na dlanovima kojima se dodirujemo otkrivajući reljefe smrtne materije, kojima slikamo vječnost i pišemo pjesme veličnstvenom moru nših sanja. Ljubav nas je bezglasno zatvorila u geometriju bezvremena, ovjekovječila na oltaru života i osudila na trajanje u njenoj moći.  Njene ruke su nježne poput svilenkastih krila nebeskih ptica koje nas pratiše na putovanju ka trenutku rađanja u snu. U njenom disanju osjećamo nepostojanje praznine, spoznajemo snagu mikrokozmosa u kojem je sve titranje struna u mnogodimenzionalnosti svjesnosti. Besmrtnost te tajanstvene boginje obogaćuje  našu smrtnost, čini je bajkovitom i nježnom kao što je zagrljaj pjeska i pjene nježan, kao što je šum veličanstvenog mora, kao što je triptih u crkvi na Dančama iznjedren iz svetog trojstva umjetnikovog postojanja u sretnom trenutku ljubavi. 





Keine Kommentare: