Ave verum corpus...

Ave, ave verum corpus natum
Des Maria virgine
Vere pasum inmolatum
In cruce prohomine
Cujus latus perforatum
Un da fluxit et sanguine
Esto nobis prae gustatum
In mortis examine
In mortis examine

Uranjam u bajkoviti svijet legendi, u mrežu bogate ostavštine prohujalog vremena. Svjetlo na kraju koridora tmine me odnosi u vrijeme rađanja i umiranja, u trenutak uzašašća ljubavi u vječnost. Nad oceanom snova se uskovitlalo vrijeme, bura je u zraku, vjetar tutnji kroz moreuze svijesti. Na jednoj hridi spoznaje lanterna stara titra znak spasenja, skoro zaboravljeni svjetioničar se budi i čarobnim svjetlom nas provodi kroz Scilu i Haribdu trenutka.  Na horizontu se rađa mlado Sunce i pozdravlja naš dolazak na planetu mira i spokoja. Mjesec koji se u kataklizmi prošle noći skrio iza oblaka da ne prisustvuje umiranju se zadnjim sjajem oprostio i nestao u dubini bezdana. Osjećam toplinu buđenja, niska svjetlucavih struna se ovija oko tijela, titrajim svog bivanja razbija led koji se nataložio u dubini duše i zaustavio sjećanja, ugasio lumin nekih zbivanja odvojio svijest od podsvjesti. Ave verum corpus, vječna muzika se pretače iz sluha u kalež života. Misli podrhtavaju novim svitanjem i prelijevaju se u ponornice koje hrle ka oceanu sna. Pučina se smirila, cvijetna galija uplovljava u luku na kraju svijeta. Sidrim se u osviještenim sjećanjima i prebirem po svjedočanstvima kojima sam se cijeli život hranila. Dozvoljavam podsvjesti da oživi, da me oslobodi od pritajenih utvara koje su se nekontrolirano nagruvale u dušu i postale arhetip kolektivne svjesti koja me odbacuje. Lutam razinama svjesti, iz podmorja izvlačim zaboravljene sedefaste školjke, otvaram ih i vidim odsjaj sunca u njihovoj nutrini. Sunce se uzdiže ka zenitu, osjećam da se udaljavam od kratkotrajnog prebivališta koje sam bila svojevoljno odabrala. Tonovi muzike koja se pretače u dušu mi to potvrđuju. Razaznajem istinu i naslućujem kako me neka nevidljiva ruka dodiruje. Osjećam kako zalječuje ranu Longinovog koplja i skida me sa raspela izdaje. Čarolija neobjašnjive, neopisive snage skuplja krhotine srca i slaže ih u ciborij u koji se ponovo slijevaju lijepe uspomene. Ispijam svetu vodu i osjećam njenu memoriju, ona pamti titraje muzike i pretvara ih u kristale kojima hrani svijest. Ave verum corpus, sveta hostija iznjedrena iz vječnosti zrcali u sebi mozaik bezvremena, atribute drevnih snoviđenja, svijet razlomljenih ogledala, vrulju  čujnosti. Osjećam lahor oživjelih lijepih sjećanja, zagrljaj svjetlosne dimenzije u sidrištu sreće.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 

http://nebesko-vreteno.blogspot.com/