taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Freitag, 17. Juni 2011

Zaleđena sudbina...






Neprolivene suze su bile zaledile površinu jezera sreće, spokoja i mira. Mjesec se igrao za svojom slikom u zrcalima tvoje duše, srebrio je oklop u kojem se krila podsvijest naše mladosti. U pomrčini mjesečeva sjaja osjetih težinu sjene koja se nadvila nad naše vrijeme. U arhitekturi spoznaje vidjeh zvjezdane staze koje nisu vodile ka željenoj blizini. Izgubljeni u zagrljaju zaleđene stvarnosti zalutasmo u besciljnom tumaranju sjećanjima. U vidokruzima ništavne neizgovorljivosti osjetih kako mi se srce puni tajnim krajolikom i usahlo htijenje pretvara u čežnju za proljećem sna. Upitah se pucketanjem ledene pučine sna, odkuda se iznjedrio ovaj mir u meni. Jesam li kristalna suza na licu tuge, prozračna pahuljica zimske vjetrometrine ili sam tek uspomena na samu sebe koju kotrlja rijeka zaborava? Možda sam tek bezoblična, u zamrzivaču duše, zaustavljena mašta prodavača magle na sajmištu taština, pomislih mješajući san i javu, vrijeme sa navikama, zebnju tijela sa grozničavom boli u krateru davno ugašenog vulkana. Ostala mi je slika tvoga osmijeha neunakažena ovim dalekim putovanjem kroz vrijeme. Ledeni cvjetovi su kitili okna srca i zaustavljali uzdahe. Stajao si u sjećanjima nevidljiv i nezamisljiv, ali pričinjalo mi se da si mi u njedra stavio svoje srce, moje nije nikada tako boljelo. Bio si nestvarno stvaran u kristalima ledenice koja se otapljala u dubini duše. Vjerovala sam da ću uspjeti svojim uzbuđenjima savladati prepreke koje su između nas nagomilali stvarnost i razum, nadala sam se da ću šapatom prelomiti smrtnu šutnju i da ćeš mi ti ogdovoriti jezikom blažim od glasa savjesti. Pokušavali smo na stazama zaleđene sudbine pronaći putokaz ka starim snovima, nadali smo se da ćemo kroz tmurne oblake ponovo osjetiti sjaj sunca, ali nismo uspjeli.  Ako ti se u jednom trenu pričini da je moj dah dotaknuo djelić tvog disanja to će biti samo obamana neostvarenih snova. Razdaljina među nama je velika, prevelika za buđenje usnulog sanjača iz vremena oluje ruža. Mašinerija čuda se zaustavila u onom davnom predvečerju i prepustila nas prostranstvima mašte i poezije, tom suptilnom oruđu kojim se nemoguće najlakše pretvara u moguće. Kada danas čitam davno napisane pjesme objavljuješ se u meni stvarnim pogledom, sluhom i osmijehom i ja spoznajem da nismo uzaludno trajali u onom dalekom djeliću vremena.




Keine Kommentare: