Drevna republika na lagunama sna, grad izronjen iz duše mora, grad sa stotinu kanala i mostova se budi iz zimskog sna i uranja u uzvišenost vječnosti. La serenissima, duša vremena, anima mundi, anima candida titra melodijom bezvremena. Ljubav utakana u drevni kamen, ozrcaljena u Murano kristalima, utopljena u kapima vode koja pamti ljubav. La serenissima zrcali lice prohujalog vremena, ispija snagu iz ronda venecijana i disonance nepostojanja sjedinjuje u konsonace sjećanja. U beskraju pamćenja su isprepletene staze pamćenja i tugaljivi most uzdaha na kojem završavaju tmine neprolaznih koridora svjesnosti. U kamenu drevne republike je uklesana istina, na njemu vjekuje lav sa vilinskim suzama u očima. Moj lav, pjesnik rođen u sazviježđu kralja džunge, vilenjak u otuđenosti porijekla od trenutka spoznaje. U gradu na lagunama sna vjekuje znamen rodoslovlja i ja u njega uklesah misao o duši koja izranja iz vječnosti i daruje mramoru nježnost ovoga ovdje i ovoga sada. Postajem srećonaut, lebdim nad galerijom uspomena i pričinja mi se da vidim uzvišenu dušu vremena. Krenuh u potragu za njenim izvorom.
Profesor Wolf Singer, poznati njemački istraživač mozga, je na pitanje, da li je na svom putovanju kroz mozak pronašao sjedište duše odgovorio:
"Ne, pojam duša još uvijek spada u područje metafizike. To je ono čudesno vrelo koje se od pamtivijeka traži, vrelo koje se krije u još nedohvatnim dubinama naše svijesti."
Ako je duša ono što preživi fizičku smrt, onda uistinu ne spada u područje prirodnih znanosti i u njeno postojanje jednostavno možemo vjerovati. Tražila sam objašnjenje u najnovije napisanim studijama o istraživanju mozga i njegovom djelovanju. Zadnjih tridesetak godina se pokušava sve dublje i dublje prodrijeti u tajne naše sivo bijele materije pune treptaja nevidljivih svjetlosnih bića, pune iskrica naše svijesti, pune svjetlosnih mostova među kristalnim cvjetovima u kojima se još uvijek kriju mnoge istine o našoj duši. Znanost se još uvijek nada da će u dubini našeg unutarnjeg svemira pronaći izvor energije iz koje izvire svijest. Tajnoviti izvor sa kojega ispijamo ljubav mi i univerzum još uvijek nije pronađen, čak ni potvrda o kojem obliku energije se radi kada govorimo o duši, svjesti i svjesnoj spoznaji. Studirajući novonapisane poetske eseje o metafizici univerzuma našega uma, jedno mi je postalo jasno, naša svjesna spoznaja je cjelina izrasla iz mnoštva procesa u mozgu, izrasla iz plesa malenih leptirića svilenkastih krila koji svojim letom pale zvjezdice na našem unutarnjem nebu. Mozak je kristalna rešetka u kojoj se grle naša duša i naše tijelo, u njoj se smjestila tvornica naših snova, riznica našeg pamćenja, trezor naših vrijednosti, mirisna livada puna pupoljaka znanja, energetsko polje našeg svjesnog postojanja. U njemu se kao na filmskoj traci odigrava naš proživljeni život. Mozak sabire plodove naših sjećanja i slaže ih kao misaone slike u galeriji našeg pamćenja. Pri toj sjetvi života on sam odbacije nesazrelo voće i uvele cvjetove omogućavajući nam da se uistinu živimo u rajskom vrtu punom svježine proljetnog buđenja svijesti, u perivoju punom opojnih mirisa, u odeonu punom nježnih melodija naše duše.
"Ne, pojam duša još uvijek spada u područje metafizike. To je ono čudesno vrelo koje se od pamtivijeka traži, vrelo koje se krije u još nedohvatnim dubinama naše svijesti."
Ako je duša ono što preživi fizičku smrt, onda uistinu ne spada u područje prirodnih znanosti i u njeno postojanje jednostavno možemo vjerovati. Tražila sam objašnjenje u najnovije napisanim studijama o istraživanju mozga i njegovom djelovanju. Zadnjih tridesetak godina se pokušava sve dublje i dublje prodrijeti u tajne naše sivo bijele materije pune treptaja nevidljivih svjetlosnih bića, pune iskrica naše svijesti, pune svjetlosnih mostova među kristalnim cvjetovima u kojima se još uvijek kriju mnoge istine o našoj duši. Znanost se još uvijek nada da će u dubini našeg unutarnjeg svemira pronaći izvor energije iz koje izvire svijest. Tajnoviti izvor sa kojega ispijamo ljubav mi i univerzum još uvijek nije pronađen, čak ni potvrda o kojem obliku energije se radi kada govorimo o duši, svjesti i svjesnoj spoznaji. Studirajući novonapisane poetske eseje o metafizici univerzuma našega uma, jedno mi je postalo jasno, naša svjesna spoznaja je cjelina izrasla iz mnoštva procesa u mozgu, izrasla iz plesa malenih leptirića svilenkastih krila koji svojim letom pale zvjezdice na našem unutarnjem nebu. Mozak je kristalna rešetka u kojoj se grle naša duša i naše tijelo, u njoj se smjestila tvornica naših snova, riznica našeg pamćenja, trezor naših vrijednosti, mirisna livada puna pupoljaka znanja, energetsko polje našeg svjesnog postojanja. U njemu se kao na filmskoj traci odigrava naš proživljeni život. Mozak sabire plodove naših sjećanja i slaže ih kao misaone slike u galeriji našeg pamćenja. Pri toj sjetvi života on sam odbacije nesazrelo voće i uvele cvjetove omogućavajući nam da se uistinu živimo u rajskom vrtu punom svježine proljetnog buđenja svijesti, u perivoju punom opojnih mirisa, u odeonu punom nježnih melodija naše duše.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen