taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Montag, 13. Juni 2011

Jesenje kiše...





"Do sutra ljubavi , da, do sutra" rekla sam tiho, spuštajući telefonsku slušalicu. Gledala sam ka istoku gdje se nazirao novi dan. Ispružih ruke ka nebu i koraknuh u novi san.
Prisjetih se pisma koje sam mu napisala.
"Koliko puteva još moramo proći do prvog poljupca, koliko je još lutajuće samoće do ponovnog sustreta? Usamljeni vlakovi se kotrljaju kišom. U zemlji runolista će uskoro biti jesen. Ti i ja smo sjedinjeni korjenjem rođenja, sjedinjeni proljećem vode i bokovima ljeta. Ti i ja odjeljeni vlakovima i narodima, ti i ja smo se jednostavno morali voljeti. Voda i smjeh dolaze iz zemlje i sjedinjuju se pod jesenskim nebom u himnu ljubavi i vinu.
samo Ona koja te voli "
Dolazak ljubavi, trenutak istinske spoznaje života, je bio u jesen.
Kairos, sretan trenutak buđenja, pojava sunca u sivilu željezničke stanice, svjetlosni zagrljaj sreće je brisao tragove njegovog kašnjenja. Visok i taman On s torbom punom snova na ramenu i osmjehom na licu zaustavi vrijeme, osmisli trenutak u kojem zasja sjećanje, čudesna uspomena na dane prvih susreta.
"Odakle dolazi voda?" upitah.
"Iz zemlje" odgovori On.
Njegova poezija i moje sanjarenje o životu se u tom času sjediniše u himnu ljubavi. Kao da je sišao s neba u trenutku dozrijevanja grožđa, njegov dolazak pojača u meni, već nagomilan, osjećaj uzbuđenosti. Zagrljaj i poljubac, krštenje ljubavi, otvoriše vrata vječnosti. Bog svijetlosti se nasmiješio i svjetlosni zagrljaj koji traje već tisućama godina, je postao sreća susreta i istina života na peronu velegrada, sjedinjenje svih prošlih trenutaka u taj jedan jedini. Mojim žilama je potekao šampanjac, a grad je mirisao na mlado vino i kestenje. Vesela znanost o istini početka raširi ruke i zagrli nas u zajednicu onog velikog "da " izgovorenog u hramu ljubavi. Sjedinjena dva božanstva u stvarnost trenutka, u jednom suncu i cilju koji je isprepleten različitim životima postaje vrhunac spoznaje. Tišina i širina hrama, sidrište života, mjesto na kojem će misao misli postati podrška, je prekrasna arhitektura za emocionalnost znanja o zajedništvu želja. Tada misli misle nove misli i sidrište ideala raste i prerasta u pučinu, nepregledno more novih doživljaja, beskrajno nebo treperećih želja. Iluzija, nastala iz lutanja snovima, tamo negdje iza očiju u kaosu želja i urednosti misli,  postala zajednički tijek jedne nove, naše zajedničke iluzije stvarnosti.
Zamišljajući je kao beskraj Božjeg sna, doživjeli smo eksploziju boja, sve njihove nijanse i jakost svjetlosti prosute nebom u istinskom postojanju. Nova dimenzija ujedinjenja, izašla iz hrama ljubavi, se pred nama širila kao što se univerzum širi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=28599


Keine Kommentare: