Sanjala sam te, tražila sam te u najtajnovitijim kutovima drevnih svetišta, u mozaiku razbijenih kristala stvarnosti, među krhotinama napuklih zrcala prošlosti. Slagala sam kolaž od isječaka sjećanja upisanih na pergamentu dnevnih novosti, uokvirivala sam uspomene sunčanim zrakama i ostavljala ih na vjetrometrini trenutka. Bila sam hodočasnik putevima koji nikamo nisu vodili, lutala sam pustinjom isušenih osjećanja i nadala se da ću te sresti u oazi mira i spokoja. U traganju za očima, koje su se zrcalile u svilenom rupcu kojim obrisah znoj sa lica vremena, susretah tagače za zlatom u brdskim potocima, sanjače koji su u svakodnevici prestali sanjati, klošare koji su skrivali lica u njedrima tuge, prosjake koji su molili zrnca milosti. Osjećala sam da postojiš izvan snova, da živiš daleko od doline suza u kojoj usadih korijenje nepostojanja. Prolazila sam Scilu i Haribdu, gubila se u gradu djevojčice Momo u kojem su vladali prodavači vremena, osluškivala sam ponovo pronađeni smijeh Tima Thalera koji me je smirivao kada sam se utapljala u tugaljivim stihovima drevnih poeta. A onda osjetih vrtloženje nutrine, oćutih uragan u dubini duše, pucanje karika kojima sam se bila usidrila u mirnoj luci nehtijenja, bez želja, čežnji i znatiželja. Ponesena olujom srca uzdignuh se u vrtlog dolazećeg trenutka i sretoh te u bezglasju spirale tišine. Vršcima prstiju si dotaknuo oklop nutarnje bisernice iz koje je izašao zadnji biser koji čuvah kao znamen na nešto bezimeno što se u meni polako zgušnjavalo u ništavilo bezdana boli. Tisućljetno lutanje bezvremenom je završilo na pješćanom žalu na koji plima osjećaja svakodnevno donosi nove školjke koje nam spiralnim šapatom odaju tajne drevnih oceana, o svijetu izgubljenih utopija, o znakovima izdržljivost u potrazi za staklenim perlama u kojima se krije igra života. Dotaknuh tvoje lice na velu vječnosti i oči mi odgovoriše suzama sreće. Na dlanu mi je zasjao dragulj u kojem se ogledala nasmiješena sudbina. Ta kapljica svete krvi izrasta u kristalni zamak u kojem zaboravljamo sva prošla odustajanja i spiralom tišine ispisujemo pjesmu nad pjesmama. Ljubav je uvjet bezizlasnosti iz kruga sreće, ona je uvjetnost našim uspinjanjima Jakovljevim ljestvama ka sazviježđu u kojem sagradismo hram i na ulazu ispisasmo, zvjezdanim slovima nutarnjeg neba, sancta sancorum.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen