Na oštrici trenutka smo osjećali tuđinu, nemogućnost bijega iz sukoba dva jezika i oluje ruža. Misli se zaustaviše u jednom snom, jedinom snu. Sutra će biti bolje vjerovali smo i sunce kao da je sišlo s neba. Prostor je postao zlatan, a ono danas zatvoreno u iluzije je umiralo crvenilom budućih dana. Život nam je ponudio pomirenje, vratio porušeni most povjerenja. Osluškivali smo muziku oblaka koji su dolazili s juga. Trag sreće, jedini put kojim smo mogli krenuti da nas ne proguta samoća. Izabrali smo daljinu koja nestaje na zapadnom nebu jer bilo bi teško živjeti bez utjehe, povjeravati tugu samo mjesečevim mjenama, čekati seobu ptica kao jedini znak susreta i rastanaka. Otvorili smo vrata beskraja i osjetili miris tek procvalih ruža. Te noći se na mojim dlanovima rađala neka nova istina, ista ona koja je bila čuvarica njegova sna. Ljubav zatvorena u tek nekoliko kvadrata u srcu Europe proklija zelenilom proljetne šume i u sjeni tek probuđenih jablanova, opijena mirisom proljeća ljubav postade istina, kao znak indijskih žena, pečat sreće,tih i neizbrisiv za sve buduće kiše. Zaustavljeni u snu zavoljeli smo dolazak lastavica, miris ruža i šum metalne rijeke na dugačkoj cesti između juga i sjevera i ljepotu vječnog sjedinjenja. Više nije bilo nikakvog ograničenja između stvarnosti i pomisli o njoj. Mašinerija mašte je život pretvarala u perivoj ruža, u arboretum sna. Čulnost je dobijala oblike istinskih sposobnosti, onih koje su joj bile oduzete nestvarnošću trenutka. Dlanovi su postajali dalekosežni, slični očima čiji se vidokrug širio u nedosežnost radoznalosti. Sve je postajalo drugačije i ljepše, događalo se prvi put i događa se još uvijek. U perivoju života cvjeta na tisuće ruža zaostalih iz davne oluje srca.
http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen