Marguerite Duras, Moderato cantabile (1958.)
Kratka lirska proza koja se fokusira na iscrpljujuće strastan dijalog glavnih likova u gostionici u nekom gradiću do mora, što romanu daje gotovo komoran karakter. Jedan čovjek je ubio ljubavnicu. Jeli to bio čin iz strasti? Svjedok ubojstva, radnik u tvornici i žena vlasnika tvornice se susreću na mjestu događaja. On pogleda uperena u perivoj iz kojeg je dolepršala ona koju je dugo, dugo promatrao na distanci nepripadanja njenom svijetu.
"Kad ga se vidi izdaleka, onako zatvorenog, nasuprot moru, u najljepšem predjelu grada, čovjek bi se mogao prevariti u pogledu tog parka. U lipnju prošle godine, uskoro će tome biti godina dana, stajali ste nasuprot njemu, na trijemu ispred kuće, spremni da nas dočekate, nas radnike talionice. Na polugolim grudima nosili ste bijeli cvijet magnolije. Zovem se Chauvin."
Ona se zvala Anna.
Tražili su smisao tog ljubavnog čina. Postoji li smisao u besmislenosti ubijanja? Moderato cantabile, odmjerena pjevnost, hladnovita rapsodičnost, bezglasje glazbe u kojoj se krije razbojstvo, čin bez predumišljaja. Raskrinkavanje razbojstva bez emocinalnosti, bez suvišnih riječi, bez grozničavog optuživanja i okrivljivanja, bez krivca i žrtve. Razgovarali su tišinom iz koje se rađala atmosfera slična ljepoti zalaska sunca, ljubičastom sunoćavanju u zagrljaju Venerina carstva, dijalog o ubojstvu iz kojeg je izranjao zanos, žudnja, želja. .
Moderato cantabile snovito je tkanje gdje i praznine između rečenica igraju veliku ulogu, roman atmosfere u kojoj čitatelj mora povezivati ono što likovi govore s onim što misle.
Rijeka donosi jesen
dugo umire grad
i u nama toliko ljeta
mi smo siročad svijeta
Reci dali ćeš noćas
moći ostavit sve
svoju kuću
navike ljude
i poći a neznati gdje...
pjeva Arsen Dedić pjesmu iz istiomenog filma.
Neka svi mržnjom isprate nas
ali draga život čeka, sad je čas
čitav svijet bit će tvoj novi dom
neka kažu avantura je to.
Nikad žaliti nečeš
svoje stvari, ime ni grad
i u hladnoj sobi hotela
bit ćeš slobodna sad. Duga očajna kiša
magla zastire zrak
nekim putem tijesno kroz jesen
nas će odvesti vlak.
Ljepota trenutka, poetični dijalog, nezaboravni trenuci nečeg bezimenog što je u njima raslo. Što se dogodilo s njima, jesu li sjeli u vlak ka nedohvatnim daljinama, odjedrili oceanom sna ili su se vratili svaki u svoju stvarnost? Tu odluku je autorica prepustila nama, darovala nam je moderato cantabile u kojem se možemo odlučiti za njegovanje ljepote misli i osjećanja ili težiti hladnjikavom postojanju u osrednjosti duše iz koje izranjaju optužbe i vječna igra zločinca i žrtve. Tko se odluči za ljubav, tko živi ljubav taj nikada ne igra ulogu žrtve, jer žrtvovanje je ružna riječ, guši ljepotu i lakoću postojanja u ljubavi.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen