Dum spiro spero...

Sjećam se one večeri u kojoj sam, zagrljena samoćom plavog baršuna, lutala gradom i osjećala ljubav u zraku. Gledala me iz izloga knjižare u kojem  vidjeh zrcaljenje istine u herojskim zanosima Giordana Bruna. Pratila me u proljetnom lahoru, u mirisima sa trga cvijeća, bila je noćna leptirica koja je lepršala okolo ulične laterne i dokazivala istinitost svjetlosnog zagrljaja duše i materije iz kojeg izrastaju kristali ljubavi. To je bila noć svih noći, ona noć u kojoj sam zaokružila rotiranje putevima nepostojanja i u Talijinom hramu se izgubila u dubini tvoga pogleda. U tvojim očima se još uvijek zrcali ljepota puta kojim koračamo ka izvoru. Kružni tok vječnosti, istina skrivena u tajni početka i nepostojanju kraja. U središtu središnjeg kruga izranja vrulja veritas i prelijeva se obroncima svijesti. Opija nas kao vino, kao božja krv koja se obnavlja u kaležu vjerovanja. Sveta hostija nas hrani istinom koja izranja sa one strane duge i oplemenjuje vjerovanjem u nju. In vino veritas, sentencija koja nam dokazuje istinitost posljednje večere i snagu istine koja se krije njegovim riječima koje se još uvijek bezglasno šire našim malim svemirom. Tih par riječi upisanih u knjigu svetosti nas brani od svih lažnosti izgovorenih u kuli Babilonskoj.  Srce ta tajanstvena škrinja puna ljubavi iskri istinitost našeg postojanja u božjem snu. Nad nama viori lahor vječnosti i brani nas od Salome velova koji kriju lažnost mnogih duša. Tvoj glas probija zvučni zid sjedinjuje nas sa šaputavom svjetlosti koja nas grli i odnosi u zavjetrinu u kojoj vjerovanje briše sve lažnosti svijeta i bogati nas iskonskom iskrenošću prema nama samima. U kuloarima se riječi zgušnjavaju u neiskrenost, u varljivu slatkoriječivost jeftinih prodavača magle, a mi svojom odvojenošću od malograđanskog šaptanja iza leđa izrastamo iz palanke i uspinjemo se kristalnim mostom ka zamku ljubavi, ka onoj hridi na kojem vjekuje čuvarica oceana naših snova. Udišem ljubav i čujem glas istine, dum spiro spero, dok dišem živim i nadam se uvijek novim udasima sreće. Ispijam ljubav i nadam se uvijek novim gutljajima tog eliksira koji izvire iz vrulje veritas. Gutam svetu hostiju izraslu iz božjeg sna i nadam se...ah ja se uvijek nadam da će kradljivi cigani, igrom sudbine dolutali sa periferije u središte civitas soli,  podignuti svoje čerge, da će napustiti perivoj našeg hrama, da će odlutati u neko drugo dvorište i da ova pradavna istina koju sretni živimo nikada neće prestati.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/