Pitanja su nutarnja motivacija, pokretačka energija, svjetlosna rijeka u kojoj se zrcali duša pitača. Kada presuši izvor, kada se isuši korito, kada zavlada nutarnja tmina pitanja prestanu tada nestaju i odgovori, zaustavlja se pretakanje kozmičke energje u kalež srca. Kada se zaustavimo u dogmatičkom vjerovanju i prestanemo lutati putevima tuđih spoznaja gubimo se kao guske u magli i naši putevi gube smisao. Kada se odreknemo svega ljudskim umom stvorenog vraćamo se u vrijeme tihih lomača i postajemo plijenom novoizrastajuće inkvizicije ljudskih duša. U kolopletu svijesti se gomilaju pitanja, odnose nas na granicu neizgovorljivog, na među između transcendentnog i iskustvenog postojanja. Što je ljubav? To je pitanje sa toliko odgovora koliko pitača. Ljubav klesana u kamenu rukom prvog čovjeka, izrezbarena u kori drva spoznaje, crtana na pergamentu svijesti, utkana u svilu spoznaje, ljubav vječno nadahnuće, snaga stvaralaštva, božanska iskra ugnježđena u svaku strunu univerzuma, upisana u genetskom kodu svakog čovjeka. Ljubi čistim srcem i sve ti je oprošteno, reče sveti Augustin. Svatko bi trebao napisati svoju knjigu o ljubavi jer ljubav je zrcaljenje duše u očima, kristalni cvijet u srcu, leptir u svijesti, pjenušac u krvi. Tajanstvena i čarobna tlapnja koja se u svakom čovjeku prelama u drugačije boje, iskri drugačijim kristalima, miriše drugačijim mirisima, ostavlja drugačiji okus na usnama, sklada drugačije simfonije, govori drugačijim jezikom. Razotkrijmo u sebi dogmu u koju bezuvjetno vjerujemo, oživimo je svojim nutarnjim suncem, dozvolimo joj da u našem srcu diše i da sama o sebi u našoj svjesnosti poeziju piše. Bog je ljubav. Boga su slikali oni koji ga osjetiše u dubini svoga svemira, oni koji ga vidješe na zadnjoj točci zlaćne spirale spoznaje, oni koji ga oćutiše u svojoj krvi, oni koji mu darovaše odoru vječnosti u kojoj se krije smrtnost ljudskog tijela. U tisuću puta preslikanim kopijama, originala početka beskraja, svjetle oči vremena, blješte zjenice svemira, titraju boje spektrom u kojem se nazire veza između nas i vječnosti. Svi smo mi božja djeca, Afroditina djeca, Venerini potomci koji u sebi kriju snagu Erosa. Kada buđenjem uronimo u san tada osjećamo da java počinje, da je vrtnja životnog kotača bez početka i kraja, da trajemo u traganju koje nikada ne završava, da nas je svjetlosna dimenzija bezvremena obgrlila iskricom beskraja iz koje iz trena u tren izranja trenutak našeg sretnog postojanja u beskraju i beskonačnosti anime mundi. Ljubav rođena u pravremenu je onog svetog dana punog sretnih titraja dotaknula tkivo moga smrtnog tijela i darovala mi simfoniju svjetla, rapsodiju boja, sonatu snova, preludij okusa i etidu mirisa. Ona moja osjetila sjedinjuje u sinesteziju trenutka i sve u meni i oko mene sjedinjuje u svjetlosni zagrljaj, u dimenziju prostor- vrijeme u kojoj postojim. Svojim titrajima slijedi dinamiku zlaćane spirale, daruje mi dokaze djelovnja zakona zlatnoga reza iz kojeg je iznjedrena i povezuje me sa vrtlogom vječnosti. Moja ljubav je drugačija od svih drugih ljubavi, ona ima oči boje sna koji budna sanjam.
taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.
Sonntag, 12. Juni 2011
Mi smo Afroditina djeca...
Pitanja su nutarnja motivacija, pokretačka energija, svjetlosna rijeka u kojoj se zrcali duša pitača. Kada presuši izvor, kada se isuši korito, kada zavlada nutarnja tmina pitanja prestanu tada nestaju i odgovori, zaustavlja se pretakanje kozmičke energje u kalež srca. Kada se zaustavimo u dogmatičkom vjerovanju i prestanemo lutati putevima tuđih spoznaja gubimo se kao guske u magli i naši putevi gube smisao. Kada se odreknemo svega ljudskim umom stvorenog vraćamo se u vrijeme tihih lomača i postajemo plijenom novoizrastajuće inkvizicije ljudskih duša. U kolopletu svijesti se gomilaju pitanja, odnose nas na granicu neizgovorljivog, na među između transcendentnog i iskustvenog postojanja. Što je ljubav? To je pitanje sa toliko odgovora koliko pitača. Ljubav klesana u kamenu rukom prvog čovjeka, izrezbarena u kori drva spoznaje, crtana na pergamentu svijesti, utkana u svilu spoznaje, ljubav vječno nadahnuće, snaga stvaralaštva, božanska iskra ugnježđena u svaku strunu univerzuma, upisana u genetskom kodu svakog čovjeka. Ljubi čistim srcem i sve ti je oprošteno, reče sveti Augustin. Svatko bi trebao napisati svoju knjigu o ljubavi jer ljubav je zrcaljenje duše u očima, kristalni cvijet u srcu, leptir u svijesti, pjenušac u krvi. Tajanstvena i čarobna tlapnja koja se u svakom čovjeku prelama u drugačije boje, iskri drugačijim kristalima, miriše drugačijim mirisima, ostavlja drugačiji okus na usnama, sklada drugačije simfonije, govori drugačijim jezikom. Razotkrijmo u sebi dogmu u koju bezuvjetno vjerujemo, oživimo je svojim nutarnjim suncem, dozvolimo joj da u našem srcu diše i da sama o sebi u našoj svjesnosti poeziju piše. Bog je ljubav. Boga su slikali oni koji ga osjetiše u dubini svoga svemira, oni koji ga vidješe na zadnjoj točci zlaćne spirale spoznaje, oni koji ga oćutiše u svojoj krvi, oni koji mu darovaše odoru vječnosti u kojoj se krije smrtnost ljudskog tijela. U tisuću puta preslikanim kopijama, originala početka beskraja, svjetle oči vremena, blješte zjenice svemira, titraju boje spektrom u kojem se nazire veza između nas i vječnosti. Svi smo mi božja djeca, Afroditina djeca, Venerini potomci koji u sebi kriju snagu Erosa. Kada buđenjem uronimo u san tada osjećamo da java počinje, da je vrtnja životnog kotača bez početka i kraja, da trajemo u traganju koje nikada ne završava, da nas je svjetlosna dimenzija bezvremena obgrlila iskricom beskraja iz koje iz trena u tren izranja trenutak našeg sretnog postojanja u beskraju i beskonačnosti anime mundi. Ljubav rođena u pravremenu je onog svetog dana punog sretnih titraja dotaknula tkivo moga smrtnog tijela i darovala mi simfoniju svjetla, rapsodiju boja, sonatu snova, preludij okusa i etidu mirisa. Ona moja osjetila sjedinjuje u sinesteziju trenutka i sve u meni i oko mene sjedinjuje u svjetlosni zagrljaj, u dimenziju prostor- vrijeme u kojoj postojim. Svojim titrajima slijedi dinamiku zlaćane spirale, daruje mi dokaze djelovnja zakona zlatnoga reza iz kojeg je iznjedrena i povezuje me sa vrtlogom vječnosti. Moja ljubav je drugačija od svih drugih ljubavi, ona ima oči boje sna koji budna sanjam.
Abonnieren
Kommentare zum Post (Atom)
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen