Zatvorila sam te u suzu sreće, zaokružila u biser i stavila u školjku koju nosim u duši. Ona mi šumi poeziju drevnih oceana i priča legendu o njenom rađanju iz pjeska i pjene. Na sedefastom zaslonu tog malog svijeta se odigrava predstava života, tu se svjetlost prelama u valne duljine iz kojih izranja colorit ljubavi. Iza zrcala svjesti, u dubini čarolije iz davne bajke, su vrata iza kojih Fortuna bdije nad našim vremenom. Neizgovorene riječi se slažu u odu radosti i šire tijelom kao kupka veselja, kao umilna pjena koja pročišćava srce. U misaonoj riznici se gomilaju slike koje je nemoguće opisati, one imaju miris tvoga tijela, zvuk tvoga glasa, okus tvojih usana, nježnost tvojih dlanova. One su izrasle iz čulnosti gluhoće skladatelja, iz daltonizma slikara, iz nutarnje simfonije i pretakanja svjetlosti u boje sna. Kada pokušam iznjedriti neku novu riječ kojom bih opisala mekoću tvog postojanja u meni sve postaje samo melodija radosti, legenda svjetlosti, simfonija boja. Ne postoje simboli kojima bih mogla objaviti zoru ljubavi, nju objavljuje najnježnije zvjezda Danica na istočnom nebu. Nisam pronašla znakove kojima bih ocrtala ljepotu sunoćavanja, to najljepše čini Venera prosipajući zlaćani prah na naše oči, pretvarajući ga u med na usnama. Vidim misli na izvoru, ćutim njihovu snagu na obzorju vječnosti, na obroncima dana, u vidokrugu trenutka. Svijet se širi, išaran našim životnim linijama raste u beskraj ljepote, postaje univerzum svjetla u kojem se vrtloži spirala ljubavi. Tonovi himne kontinentu na kojem ostavljamo tragove naših trajanja se mješaju sa šumom valova oceana snova i postaju plameni jezici vatre začeća naše stvarnosti. Zaustavljam se na vrulji iz koje misli izviru kao rijeka ljubavi. Čula se sjedinjuju u sinesteziju osjetilnosti i postaju spoznaja lakoće, divno saznanje da postojiš u snu i javi, da si tu i kada te nema, da ne odvajamo dlanove i koračamo istim putevima ka zvjezdama.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen