Jezik ljubavi...

Kada se zagrle istok i zapad rapsodijom duginih boja, kada se nebo i more sjedine u zvucima morskih orgulja tada znam da je tvoja ljubav još uvijek neispričana priča, da se ne može skupiti u stih, da se ne može zrcaliti u pjesmi. Pišem, moje nutarnje tajne odjevam metaforama koje su samo meni i tebi razumljive. Stavljam našu ljubav na zaslon duše ne dozvoljavajući umu da se njome cjenka. Odbacujući trajanja nekih trenutaka dokazala bih sebi i svijetu da nisam istinski trajala u tvom zagrljaju, da nisam osjetila miris žutih dunja, da nisam razumjela poruku drevne pjesme, da sam se tek pohlepno predala titrajima koprena jesenjih kiša u kojima nije bilo ničega drugog do gladi za snovima. Uranjam u dubinu tvojih očiju, u nisku bisrenog sjaja, u krhko tkivo vjerovanja sišlih sa orkanskih visova i osjećam njihovo šaptanje na koži. U strunama bezvremena osjećam zagrljaj neba i zemlje, dodir usana života, čujem jecaj tišine. Kožom se razlijeva nektar trajanja upisanog titrajima srca u arboretum duše. Kada krenem putokazima davno urezanim na dlanovima našeg vremena tada osjećam kuda me te staze vode i znam da ljubav ispisana zvjezdanim slovima nutarnjeg neba nije na prodaju. Pišem srcem i darujem svaki svoj osjećaj virtualnim dušama, nesebično darujem osjećanje osjećaja neočekujući za uzvrat ništa. Prestala sam ostavljati trag u tuđim istinama jer osjećam da svaka napisana pjesma govori jezikom trenutka njenog nastajanja, tom se ne može i ne smije ništa dodati i ništa oduzeti. Moj davni učitelj me je naučio da poezija govori jezikom duše onoga tko ju piše. U vremenu koje nazivam olujom ruža sam pisala jezikom tuge, u vremenu tvoje borbe za život sam pisala jezikom straha, šapatom boli. Danas misli prelaze u osjećanje osjećaja lakoće i ljepote postojanja u tvojoj blizini. Osjećam da mi nedostaju riječi, da nemam dovoljno metafora kojima bih odjenula tajne koje djelimo djeleći život. Zrelost ljubavi dobija oblik grozdova na obroncima tvoje mladosti, odiše mirisima doline zelene rijeke, širi se zvukovima glasova gorštaka s kojima si odrastao, daruje okus zrelih smokava i mladog vina koje krstimo usnama. Ti govoriš jezikom tišine koja u meni još uvijek budi leptire i krv pretvara u pjenušac.  Tvoj riječnik je drugačiji od moga, bogatiji izričajem kamenjara na kojem su se susretali svedah i ljubavna žudnja, karasevdah i ljubavna tuga, miris žutih dunja i miris jasmina. U tvojim očima se ogleda san, nedosanjani san u kojem se svjetlost prelama u rapsodiju boja. Na tvojim dlanovima vjekuje eliksir kojim zalječuješ svaku ranu, smiruješ svaku bol, budiš žudnju, pretvaraš je u strast. Nemam dovoljno znakova kojima bih opisala ono bezimeno što u meni još uvijek raste, ono što titra zvucima žudnje i sevdaha, širi se mirisom žutih dunja i pretače u ciborij iz kojeg ispijamo kapljice čežnje i pjenušavost ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://nebesko-vreteno.blogspot.com/