taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Donnerstag, 29. September 2011

Oprosti mi pape...


artemida

Ja pjevam sebe kad iz crne bezdane i mučne noći
iznesem blijedo meko lice u kristalno jutro
i pogledima plivam preko polja livada i voda
Ja pjevam sebe koji umrem na dan bezbroj puta
i bezbroj puta uskrsnem
O Bože daj da me umorna od mijena
preobrazi u tvoju svijetlu nepromjenjivu i vječnu zvijezdu
što s dalekog će neba noću sjati
u crne muke noćnih očajnika.

A.B.Šimić

artemida


Čujem sonatu od snova koja guši opijelo pokori koje slušah koračajući postajama križnoga puta u zarobljenim tminama bezdana. Padala sam i uzdizala se pod težinom križa kojeg dobih kao znamenje griješnika. U kataleksi elegije ispisane tihovanjem duše izostavih kraj jer započeta katarza je kovitlala zastranama i pretakala ih u pehar pročišćenja. Živjela sam vlastitu golgotu, svjesno se uspinjala ka vrhu Golgote i čutila znoj umornog srca. Kada je boginja buđenja najavila praskozorja renesanse prirode, kada povjerovah da sam na kraju križnog puta dobih trnoviti vjenac na dušu, osjetih ubod sudbonosnog koplja u srce, ali začuh šapat Njegovih zadnjih riječi, zaustavih dah da ne proplačem osvetom. Još uvijek koračam putem pokore, ali se oslobodih nutarnjeg križa, onog teškog bremena koje me dugo mučilo. Zaustavljam se u ovom ovdje i u ovom sada počinjem snivati novi san, san o snazi trenutka, o tragu suze sa lica vremena koju mogu u radosti skrivati, o simfoniji srca koja postaje tihi, najtiši šapat žuđenog buđenja u dušozorju završetka katarze. Promatram dim koji se uzdiže iznad obrednog ognja i njegovu igru sa vjetrom koji ga uzdiže ka svodovlju nebeskog svetišta. Razilazi se i skuplja u obličje Fenixa, uzlijeće i slijeće u pepeo iz kojeg izranja oplemenjen suzama pradjedova. Širi se mirisom prastarih čempresa kroz čije se krošnje provlači stvarajući iluziju nepostojeće osamljenosti u tišini samoće tih čuvara svetišta. Slijedim Fenixov let i uranjam u krijes ljubavi. Osluškujem šapat plamenih jezika i tihovanje dimnih oblaka. Grle me nježni zvukovi, dušom se šire himne, ode, rapsodije, sonate, fantazije i šapati prohujalog vremena.  Mlada svjetlost puni sve, iz tmine prošlosti, zaostale duševne praznine i svojim titrajima objavljuje slavlje čulnosti na gozbi osjetila. Možda ću uskoro uspjeti ispuniti kataleksu tihovanjem ispisane elegije i baciti je u rijeku zaborava. Možda...



 


 

Mittwoch, 28. September 2011

Na suhozidu sna...






Na graničju između sna i jave, uz suhozid na padinama Empirejskih polja iznikao je cvijet čudesnih boja, nepostojećih boja, mojih boja. Izrastao je u krajišnika koji me je branio od noćnih utvara. Noć je odlazila tihanim korakom i nestajala u osvitu budnosti. Osluškivala sam muziku nebeskih sfera u kojima  se zrcalila božanska geometrija. Iznenađena ljepotom arhitekture svemira prepustih kormilo svjesnosti srećonautu koji me je odnosio ka zenitu tog predivnog privida. Ogluših na vapaje nutrine koja je očekivala svakodnevnu porciju izvanje snage. Oslijepih na svakodnevnu vrevu i kovitlanje nepotrebnih misli. Utonuh u konture obsjene koja se kao fata morgana u dalekoj pustinji iskrila pred oknima srca. Isušena zemlja je titrala bolom i ja zalijevah njene rane suzama nutarnjeg neba. Osjetih bujicu vode koja se slijevala u ponornice i izranjala kao dragulji u vrulji spoznaje. Čujnost se budila dodirujući osjećaje i pretačući ih u odraz sreće. Oćutih romor mjesečevih kapi na  oknu srca. Otvorih oči i spoznah da sam cijeli jedan dan odsanjala budnost u okrilju zlatne hostije i otajstva neba. Luna mi se nasmiješila zrcaljenjem u kapljici vode na dlanu koji pružih da zaustavim nadolaženje stvarnosti. Promatrala sam njen osmijeh koji se preobražavao u kristal ametistnog sjaja  koji krštenjem dobih na dar. U dubini tog amuleta zasjaše oči boje sna.

  


 

Montag, 26. September 2011

Noć svile i suza...






Odmah na ulazu u pariško groblje na Montparnasseu, u četvrti u kojoj je za života uvijek obitavala, leži ona, spisateljica, majka svih feministkinja - Simone de Beauvoir.
Na grobu ocvale ruže i more papirnatih listića otrgnutih iz blokova, kamenčićima prikovani na njeno uzglavlje da se ne razlete po groblju. Na jednom piše:
"Hvala Simone. Vama zahvaljujem da mi se promijenio život."
Na drugom, slavni citat kultne spisateljice:
"Žena se ne rađa kao žena, ona ženom postaje" iz njezinog djela "Drugi spol", knjige koju i danas mnogi smatraju Biblijom feminizma.
Da, hvala Simone vaše knjige su promjenile i moj život. Naučih postati žena.


polarna zvjezda


Na vjetrometrini tugaljivih uspomena pronađoh suzu noći i osjetih drhtaj njene boli. U dalekom sažviježđu Lira polarna je zvijezda nepomično bljeskala ustaljen znak postojanja i objavljivala rođenje nečeg bezimenog. Planeta se više ne vrti pomislih osjećajući zgušnjavanje tmine u fokusu svijesti. Nebo ogrnuto tugom noći je sličilo ustrašenom leptiru koji se ne usudi izletjeti iz kukuljice. Vjetar je rasgrtao oblake i propuštao pogled sjevernjače u dubinu duše. Ona nas uvijek gleda, ona je čuvarica ljubavnog hrama. Osjetih njene kristalne misli koje su se ispreplitale sa svilenim nitima neba. Noć svile i suza zaokruži mjesečevu putanju i zaustavi tog skitnicu u mreži privida i zbilje. Na dlanovima osjetih nepoznate titraje i poznatu toplinu tvoga tijela. Ljubav se zrcalila u ćilibarskoj aureoli tvoga pogleda i nadjačala sjaj daleke zvjezde. Sakrih se u tvom zagrljaju da se ne izgubim u lutanjima bespućem sna. Oslobodi se utvara koje ti kradu ljepotu besanih noći. Kako se osloboditi demona koji dolazi sa sjevernog neba nutrine i zaklanja Levant sreće? Zagrli ga nježnim dahom svitanja i dozvoli mu da osjeti ljepotu srcozorja. Na licu noći su sjajili kristali tuge, a njena svilena koprena se omatala oko duše i ja oćutih slatkozorje žudnji. Iz vrulje na njenom dnu je proključala sveta krv i razlila se obzorom sna. Nesklad postojanja se pretočio u sklad bivstvovanja. U ciborij života se slijevala istina o vjekovanju ljubavi u prostornosti života i aquatoriju snova, o njenom stolovanju u noćma svile i suza. Isplakah bolna sjećanja i osjetih blaženstvo. Sjetih se stiha Calderona da le Barke. Da, život je usitinu san šapnuo si oćutivši moju misao. Svila noći je umrežila naše misli i osjećanja u kristalnu suzu sna koji još uvijek živimo.

http://umijece-vremena.blogspot.com/
http://umijece-vremena.blogspot.com  



 

Sonntag, 25. September 2011

Tako je dobro da si tu...






Odlazi dan, jedan od mnogih koje savladah plivajući uz rijeku, savladavajući virove i vrtloge svakodnevice. Nisam umorna, oplemenjena sam savršenstvom odlučnosti u koju utkah želju za ostvarenjem idealnog modela postojanja na putanji života. Suton izvire iz bezdana beskraja, prelijeva se obzorom jave i obećava tihu i mirnu noć. Na zaslonu svijesti se još zrcali znakovlje pređenog puta. Sabirem sjećanja i osluškujem tišinu koju narušava samo pjev radosnog srca. U zrcalnim neuronima blješte slike uslikane pri susretima i mimoilaženju kraj predmeta i ljudi koji su blicom nutarnjeg fotografa ovjekovječeni u pamćenu. Kovitlaju se misli i pretaču u osjećaje. Vedrina pamćenja me smiruje igrajući se sa sunčanom zrakom u tvom oku. Volim ovo naše, samo naše doba dana, volim osluškivati ovo tihovanje uz čašu konjaka i purpur neba koji nas omata svježinom.  Oko svjetiljke na terasi leprša leptirica, usplahireno pokušava dotaknuti svjetlo. Ona je ustrajna kao i ti, šapućeš da ne narušiš sklad ovog treptaja oka. Ja još nisam spržila krila, još uvijek letim u orbiti tvoga sunca i sretna sam. Odgovorih otpijajući gutljaj kraljevskog pića. Pogledao si u čašu u kojoj se sjajilo zlaćano piće. Volim tvoje godine koje te pretvaraju u zrelo grožđe puno nektara. Rečenicu si završio dodirujući usnama usne. Vidjeh se u zlatnom sjaju tvog pogleda. Sunce je nestajući sa horizonta bilo svjedokom toj nježnosti. Osjetih žudnju u toplini tvojih dlanova i zaustavih misao u ekliptici želja. Elegantno kao crna pantera se spušta noć, na oltaru čežnji  titra kandilo svetosti i objavljuje vrhunac ljubavnog čina. U tvom pogledu vidim moje blaženstvo zaokruženo ćilibarskim aureolom tvoga bića. Vjetar donosi miris tek dozrelih smokava iz vrta punog tvoga djetinjstva. Nasmiješio si se. Nisam vjerovao da ćeš uspjeti uzgojiti smokve. Tu je, dragi moj pjesniče, ljubav bila na djelu, posvetila je ovaj komadić srca Europe i prosula svoje sjemenje u korijenje stabala koje posadih srcem. I mjesec se smješi s nama darujući nam srebrene ljestve da se uspnemo ka snovima. San dolazi šumom valova drevnih oceana i daruje nam pjenušavu postelju u kojoj se sreća, Fibonaccievim nizom, povećava. Osjećam titraje zlaćane spirale koja nas sjedinjuje sa beskonačnom besprostornosti vjerovanja u ljubav. Volim ovaj san, šapnuh osluškujući tvoje nestajanje u njemu.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

  

Donnerstag, 22. September 2011

U spomenku sna...







Pod starim grabom, u osamljenom stečku se veselilo blještavo jutro. Promatrala sam svjetlucanje kaplji prohujale kiše na njegovom licu i pitala se koja tajna se ispod njega krije. Izbljedjelo, davno uklesano, znakovlje je odavalo dugovječje njegova postojanja. Nosio je vrijeme suza na svome ramenu i oblake prolaznosti. Dotaknuh nježno to obličje prošlosti oćutih drhtaj njegove dubine. Kamen ima dušu, šapnuh iznenađena. U njega se slila duša pokojnika, odgovorio si tiho da ne narušiš idilu tog treptaja oka. Koračali smo nepokošenom livadom punom leptira.  Vodio si me stazama tvoga djetinjstva i uveo u  napušteni perivoj umrlih aga. Na dalekom crkvenom tornju je otkucavalo podne. Zenit je prosuo toplo zlato i pozvao nas na odmorište skriveno u arkadama tek naslućivanih pupoljaka ljubavi. Zatvorih oči osluškujući tvoju priču o projeklu. U spomenku sna, pod sunčanikom vremena, na zavjesi od leptira gledah stroboskopiju svjetla i vidjeh tvoju siluetu u dolasku. Tankoćutnost trena se pretakala u deja vu. Vizija je dobijala obličje stvarnosti. Začuh šum valova zelena rijeke i probudih se pored fontane u čijim kapljicama se odigravao ples zlaćanih niti. Suzvučje romora vode i vjetra je skladalo sonatu sunočju koje se, puno mirisa pokošene trave, spuštalo sa obližnjih obronaka. Spavala si. Sanjala sam. U viru osjećanja osjetih kako srce uzburkava nutrinu i budi usnule žudnje. Zagrlio si me, naša tijela se sjediniše sa vlatima trave. Sunce je gasilo fenjer budnosti i tihovanjem nestajalo iza svetog brda. Ljubav je pejsaž preobrazila u začarani ružičnjak i objavila spuštanje satena noći. Gledali smo predaleke zvjezde koje postadoše dlanovi koji pomilovaše oči. Srebro mjeseca se odmatalo na tvom čelu. Ti ljubavni obliče kojemu disanje osjećam, šapnuo. Tebe osjećam kao glazbu zatočenu u grudima, odgovorih. Ćutim te kao zvuk anđeoskih harfi, koje su gotovo kristalne, kao tonovi svjetova. Tvoj bezglasni dodir, osmijeh tvojih usana, šapat tvoje tajne u sluhu budi snove u kojima ti kraljuješ. Naše nadmetanje metaforama je prekinuo pjev slavuja.  Nedostaje nam samo Veronski balkon, našalio si se. Slavuj je utihno, a cvrkut ševe nas je vratio u stvarnost.








Mittwoch, 21. September 2011

comedia dell arte...






Na dlanu, u suzi zaostaloj iz oluje ruža,  se prelamala zraka sunca i objavila promjenu obrasca po kojem sam do tog trena živjela. U jednom jedinom trenu se dogodio preokret, prevrat, revolucija, rat svjetova, slom i pobjeda. Na monitoru duše se iskrio vremeplov u kojem vidjeh sebe u odorama porijekla. Vidjeh perivoj djetinjstva iz kojeg sam kao lastavica poletjela ka bespuću skupljajući izlomljene linije srca. Upletena u mrežu sitnih didaskalija ispisanih rukom neke siluete koja me neumorno pratila, živjela sam tekst koji je izgubio svoju izvornost.




Prazna slova na zaslonu svijesti, težina neživljenog trena. Comedia dell arte u kojoj sam presvlačeći odore, imrovizirajući radnju igrala razne uloge pred nevidljivim auditorijem života.  Sladunjavost prošlosti je prelazila u gorčinu sadašnjosti, u vrijeme bez stila, bez avangarde, bez epohe. Virtualna praznina se ovijala oko duše i odvlačila me u bezdan mediokritetstva. Stajala sam na oštrici trenutka koji je lebdio na tkivu Gordijevog čvora. Sunoćavalo se, zlatna kugla je odlazila ostavljajući purpurni trag sjećanja u duši.  Mjesec je prosuo srebreni prah na zamagljene slike prohujalog vremena. Ti si izašao iz zaslona sna i progovorio jezikom života. Pripitomio si moje razuzdane misli i utkao ih u zlaćanu spiralu koja je počela titrati dinamikom osjećaja. Zavoljeh tvoje riječi koje nisu imale izvorna značenja. Izgovorene tvojim usnama postajale su lastavice koje su donosile znakovlje prestanka ratovanja i objavljivale proljeće sna. Na dlanu vremena vidjeh kako se prelomljena linija srca preobražava u svilenkastu nit koja me izvela iz labirinta razbijenih zrcala. U praskozorju svijesti odjenuh svjetlost boje vjenčanice kojom sofija kiti mladi dan i stadoh pred žrtvenik u hramu ljubavi. Čekao sam te stoljećima, šapnuo si stavljajući dijadem od perli u dušu. Čekala sam te eonim, odgovorih stavljajući znak vjernosti u tvoje srce. Na dlanu, u suzi zaostaloj iz vremena oluje ruža, vidjeh prelamanje sunčane zrake. Sudbina mi darova mač, svjetlosnu zraku kojom probih opnu samosažaljenja i zakoračih u kukuljicu samokritičnosti. Ljubav je uvijek bila tu. Nisam je osjećala, tugovala sam za izgubljenom srećom.  Šaputala je, objavljivala se titrajima duše. Bila sam gluha, nisam joj pružala šansu da me oplemeni svojom nježnom snagom. 

    

 
 

Dienstag, 20. September 2011

Molitva Tetraktisu...






Spustila sam telefonsku slušalicu, ali u srcu mi još treperi tvoj glas. Pjevušio si refren iz prastare pjesme, spavaj, lijepo sanjaj i neka ti jutro donese pozdrav moj, ove tri otrcane riječi ja te volim. Smijali smo se. Ne spavam, samo sanjam. Gledam nebo i ne vidim ništa do tvojih očiju koje trgaju plavi baršun i slijevaju svoj sjaj u moje srce. Ugasio si zvjezde, sklonio si mjesec i prosuo kristale jantara bespućem sna. Osluškujem otkucaje sata na tornju neke daleke crkve. Zvon probija tišinu i uvlači se u svjesnost. Brojim udarce klatna u vječnu bronzu i osjećam prelamanje dana u dan. Tama traje i grli grad svojim nepostojanjem. Osjećam njenu bliskost, ćutim njenu namjeru, slutim njeno poslanje. U samotnim noćima mi postaje družica koja na svojim skutima donosi sjaj tvog pogleda i prostire ih pred okna duše. Kada zvon crkveno zvona najavi svanuće i zapjevaju prve ptice u krošnji svijesti ona odlazi i u zalog mi ostavlja sjećanje. Kada zlatna hostija izviri iz sivila jesenjskog jutra, tada sjećanja ožive i odnose me u ružičnjak vjerovanja. Kada se zenit objavi nestankom sjena tada tvoja prisutnost postaje silueta koja korača uz mene do sunoćavanja. Kada se začuje poziv na večernjicu i utihnu zvona na pašnjacima stvarnosti, tada se vraćam prividu u kojem ti uvijek živiš. Na zidovima hrama su ispisane molitveTetraktisu u kojima susrećem ples zlaćane spirale, sa ikonostasa skidam slike tvoje duše i preslažem ih na oltar noći. San se ponavlja, tmina mi daruje tvoje oči, osjećam blaženstvo tvoje blizine u tišini koju narušavaju samo otkucaji srca. San nije prevara stvarnosti, san je lumin istine, svileni veo koji me omata tvojim dlanovima i na koži ostavlja tragove tvojih poljubaca. Sanjam  višesložni san, budnost u odori postojanosti, u paralelnim svjetovima, u mnogoslojnim razinama, u mnogoprotežnosti, u kovitlanju sfera, u vrtloženju univerzuma uma. Komplicirana jednostavnost osjećanja osjećaja ljubav se ogleda u napisanom, ali sve što napisah ispisah prebirajem po slovoglasju duše. Ustvari željela samo reči da te neizmjerno volim.

http://umijece-vremena.blogspot.com


 

Montag, 19. September 2011

Bodygard...




Godišnja doba se mjenjaju ustaljenim redom. Nečujnim koracima odlazi i ovo ljeto. Na pješčanom žalu života su ostali tragovi naših tijela  i sedefastih školjki iz kojih smo vadili bisere i slagali na dlan vremena. Savršena slika u kojoj se nazire simetrična asimetrija ljepote. Sunoćavanje ovog lijepog dana se objavljuje purpurom i zaokružuje budnost i sanjivost u kristalnu kuglu punu harmonije. Prelamanje dana u noć se zrcali u prizmi svjesti i najavljuje skorašnji ekvinocij, ravodnevnicu, skladnost iz koje ćemo zakoračiti u nemirni smiraj dolazećih noćnih duljina. Volim jesenje večeri u kojima slavimo krštenje mladog vina i opijamo se mirisima pečenih kestena. Jesen je naše godišnje doba, ovitak vremena u kojem se kriju prvi sureti, vjenčanje, strahovi, boli i tvoj povratak sa vrata smrti. Listala sam zapise iz vremena tihog umiranja, rečenice  pretočene u užas, noćne more, tugu i suze. Svjetla nit koja se provlači kroz tugaljivost tadašnjeg izričaja je ljubav i vjerovanje u njenu snagu. U tom reliktu moje duše se zgusnula istina koju dotaknusmo svjesnošću i pobijedismo otpuštanjem nepotrebnih misli. Prepustili smo se sudbini i slijedili riječi onih koji su slijedili Hipokratovu zakletvu. Iz željenog zaborava još uvijek stižu poruke, donešene u kljunu bijele golubice koja nas je na tom bolnom putu pratila. Posljednju je donijela onoga dana kada smo stajali pred medicusom koji je izrekao pobjedu nad zvjeri koja je proždirala tvoj život. Sletila je na moje rame i odpjevušila melodiju iz filma Bodygard. Na horizonu se zazrcalila statua ljepotice koja je izronila iz zagrljaja pjeka i pjene i svijetu darovala ljubav.Tjelobranitelj je ljubav šapnuh sretna. Liječnik se nasmiješio i rekao da, najsnažniji. Vjetar nam je donio miris zrelih  plodova naših snova i pokazao put ka oslobađanju iz okova straha. Čarolija tajanstvosti sljedećeg trenutka se zrcalila na nebu našeg biverzuma. Čarobnost zavodljivosti se prelijevala tvojim osmijehom. Blizina je postala još bliža, uronili smo u zagrljaj jesni koja nam obečava nemirini smiraj nadolazeće blaženosti. Pogledah ka horizontu tražeći zrcaljenje statue Venere. Nestala je, njeno poslanje je završilo, obranila nas je od potonuća u moru samosažaljenja, zatvorila je oko nas zlaćanu kružnicu, harmoničnu cjelinu koju nazivamo život u ljubavi.

http://umijece-vremena.blogspot.com/

 

Sonntag, 18. September 2011

Sinopsis čujne čulnosti...





Zaustavljeno u sjećanju naše naglo ljeto se obnavlja i potvrđuje svoju istinitost. Dan se kotrlja ekliptikom zemljina vrtloženja iskreći znakovlje prolaznosti vremena i simbole postojanosti ovog osjećaja koji se u meni svakim djelićem sekunde umnaža. Jedno obično nedeljno poslijepodne se objavljuje prividom žuđene čarolije iznjedrene iz magije srca. Ništa se ne događa i događa se sve. U tihovanju prostornosti ove lijepe vremenosti ćutim tvoju blizinu iako nisi uz mene. U ovitku uspomena blješti tvoj lik, sjaje ćilibarski fenjeri u kojima vidim san one davne ljetne noći. Promatrali smo smjenu sunca i mjeseca dok su morske orgulje su svirale baladu ljubavi. Mjesec je sjao samo za nas ogledajući se na pučini želja. Uzburkavao je valove žždnji i igrajući se ih pretakao u plimu strasti. Šapatima si dodirivao srebrene niti i pretvarao ih u mrežu koju si ovio oko moga srca. Ulovljena i slobodna, umrežana u tkivo sanjivosti sanjam već detljećima isti san, ljubičasti san. Ćutim kako se pjesak vremena slijeva mojim licem i zaobilazi tragove tvojih usana. Uramljuje ih kao pečate sretno proživljenog života. Srce u srebrenoj mreži odbrojava trenutke svog robovanja nježnom moćniku njegova svijeta. Sretno se igra sa kristalnim perlama krvi u kojima se krije samo jedna slika signirana rukopisom duše, tvoje obličje koje ispunjava cijelo moje osrčje. Poslijepodne bez tebe s tobom, naglo ljeto bez tebe s tobom, ponavljajuća milina koja me opija kao crno vino. Pišem, slažem slova u riječi koje djeluju tako besmisleno u usporedbi sa osjećajem koji me omamljuje. Kako oblikovati pjesmu koju osjećam u koridorima svijesti? Čujem je, vidim je, mirišem je, kušam je ali ovo što vidim na zaslonu računala je tek sinopsis ovoga što u meni živi. Neizrecivost objavljuje snagu nutrine, dokazuje lakoću dijaloga srca i duše koji ćutim kao što osjećam tvoje poljupce. Magija qualie me ovija svjetlosnim zrakama i sakriva tajnu, ne dozvoljava mi da pretočim u štivo koje nikome do meni nebi bilo razumljivo. Ni ti ga ne bi razumio, možda bi ga osjetio srcem, možda bi ga oćutio dušom ali bi ga morao prevesti na tvoj nutarnji jezik da bi mu darovao smisao. Prevođenje je umijeće, teško je prevoditi jezik srca.



 

 

Freitag, 16. September 2011

Nepostojana uzaludnost...





Tvoje oči su nebo puno toploga zlata koje pretačeš u dušu i oplemenjuješ moje nemire. Zaustavio si  nestajanje zvijezda sa moga neba, promijenio smijer vjetra koji je dolazio sa orkanskih visova nepoznatih daljina. Odnio si me pod sjeverno nebo da vidim rađanje Aurore bourealis, da osjetim poljubac boginje i vjetra.  Zagrljajem si ubrzao okretaje zemlje, razmaknuo oblake tugaljivih slutnji i otvorio vrata sunca. Tvoj pogled je oaza mira u pješčanoj oluji punoj uskovitlanih dvoumljenja. Tvoj osmijeh je sunčana strana ulice kojom koračam ohrabrena tvojim dlanovima kojima skidaš breme uzaludnosti sa mojih ramena i oslobađaš me sumnjićavih misli.Ti si jarbol životnoj lađi koja plovi bespućem privida, zvijezda vodilja meni pustolovu pred vratima sna.Tvoj glas je jeka iz odaje proročanstava, potvrda ispisana ćilibarskim sjajem na zidu hrama u kojem doživjesmo vjenčanje suprotnosti i pobjedismo misterioznog zloduha koji se, kao pepeljasto svjetlo, uvlačio u naše postojanje. Milostivošću srca si okitio prosjakinju koja je tumarala stazama bezprostornosti bezvremenih obala oceana i uveo je u ovo ovdje i ovo sada darovao joj obličje sretne žene.

http://umijece-vremena.blogspot.com/ 
  
    

Mittwoch, 14. September 2011

Psalm ljubavi...






Povedi me dragane noćas do Semiramidinih vrtova, da kapljicama sa izvorišta sreće mramornim terasama udahnem dušu i da cvijetovi ljubavi nikada ne uvenu, da se obznani alkemijsko vjenčanje u našim dušama, da rajsko carstvo proširi svoje dlanove i obgrli nas purpurnom vječnošću. Povedi me ti bliskosti ljuvenog žara, ti daljino nepostojećeg košmara, ti žudnjo žuđenih nemira za mjesečevim sjajem, odvedi me u ovu noć zvukom davnog psalma. Zaplešimo ponoćni tango, budimo neobzirni prema odurnoj zvijeri koja vreba u potaji tamnih koridora podsvjesti. Otvorimo okna zapretenoj strasti, rastvorimo kapije zatomljenoj želji i propustimo ljubav u odaju samoizlječujuće blistavosti. Zaigrajmo igru sa staklenim perlama, probudimo majstora ludensa dozvolimo mu da bude snubok našoj sreći, da privide tuge odagna u odaje ledenih dubina zaborava. Osluškujem starozavjetnu pjesmu iskonskog vjetra, čujem parafraziranje tužaljke i njeno pretakanje u čaroliju zahvalnice bogu sretnoga trenutka. Na ognjištu ove noći vidim siluete vestalki koje tkaju svilenkasti veo oko ognja ljubavi i obznanjuju tajnu bdijenja nad ognjilom istine. Psalm ljubavi se ozrcalio u ovome ovdje i ovome sada.

http://umijece-vremena.blogspot.com/



Dienstag, 13. September 2011

Lucida intervalla...





Na rondou želja, na karuselu žudnji, u smiješku dolazećeg jutra i suzi rastvarajućeg neba spoznah tajnu tvoje sanjivosti, uronih u mirakul tvoje  veselosti.  Zadržao si me na dlanu tvog vremena i odjenuo snagom tvoje srčanosti, žarom tvoje plamteće uzlaznosti  ka vrhuncu žuđenih zagrljaja, ka Nikinom stijegu pobjede nad grizodušjem. U ovoj igri uzlijetanja ka suncu vodiš me Dedalovim labirintom da preživim tminu koridora straha koji se ispreleću i zatvaraju puteve ka središtu bića. Daruješ mi zlaćanu nit kojom slijedim metafiziku tvoga uma i provlačim se tišinom prostornosti koja me je dugo, predugo odvajala od vremena.  Oćutih izrastanje quinte esencije na izvorištu srcozorje u središtu labirinta. Čega sam se bojala? Minotaurus je ostao uspavan u legendi, nisi mu dozvolio da se  probudi u našoj priči. Izveo si me na bojno polje na kojem su ratovi davno završili. Pokopani su ratnici tmine, ostali su smo grobovi na kojima niću ruže kao sjećanje na vihore s kojima sam se borila.  Osjećam te u lahoru koji skida suze sa obraza i pretače ih u pehar iz kojeg ispijamo opojno vino slaveći pobjedu nad besciljnosti prohujalog vremena.  Stojimo na žalu i gradimo kule od pjeska u kojima žive oni koji smo mi bili u vremenu viteških udvaranja. Stavljaš me na Veronski balkon i šapućeš drevne ljubavne dijaloge.  Na dlan ti slijeće bijela golubica. Zamisli da je ovo slavuj koji svojom pjesmom slavi naše noći. Volim tvoje ludosti u kojima pronalazim osmijehe tvojih praotaca. Vidim ih kako sjede uz oganj vatre rodoslovlja. Pucketanje vatre se iskri  u njihovom očima kao zvjezde na beskrajnom nebu, a noćne leptirice im donose znakovlje ljubavi o kojoj su puna srca pričaju. Ćutim, ljubav je lebdjela u zraku i titranjem nebeskog vretena  uranjala u genom dobrih ljudi. S tog ognjišta je iznjedrena dobrota tvoga bića, tajna šifra tvog postojanja, čarolija našeg mahnitanja u dvoje. Kako sam sretna, bezgranićno sretna u ovoj ludoriji koju nazivamo život. Lucida intervalla, svjetli trenuci u suhoparnosti svakodnevice, nas uzdižu iznad sfera lukrativnog postojanja i daruju nam neprocjenjivo bogatstvo bivstvovanja. Volim tvoje odlaske u paralelne svemire iz kojih donosiš uzvišene nemire i slijevaš ih, kao jantarno jezero, u Saharu iz koje se uzdigao prvi čovjek i poveo nas ovo luckasto putovanje ka zvijezdama.


http://umijece-vremena.blogspot.com/



Peto godišnje doba...




Bila je duga zimska noć, noć beskrajnog traženja puteva ka izvorištu sna. Koračala sam turobnom šumom punom leptirastih osjećanja koja su me preobražavala u Dafnu koja je bježala od ljubavi. Poželjeh postati lovor isprepleten oko praskozorja davno zaboravljenih nemira. Na oltaru jutrenja vidjeh kako se svjetlost pretače u dva jantara u kojima prepoznah uzdrhtalost preplašene leptirice. Pružio si dlan i ja na njemu prepoznah sedef iz kojeg se rađalo biserje nedosanjanog sna. Tvoja ljubav je lazaret srcu, čarobni brijeg duši, prihvatilište prognaniku iz privida i sanja.Tvoje biće je ustolićenje dobrote, zamak pun čarolije, odaja mirakula u kojoj se objelodanjuju istine ispisane na smragdnoj ploči vječnosti.Ti si osmijeh neba pretočen u veselog pajaca, u kralja bez krune, u zaštitnika moga imena i mojih lovišta. Boginja lova i čuvarica Lunina hrama je u tebi pronašla izvorište žuđenih privida. Ispred okna moje duše se širi prostor bez godišnjeg doba. To je svijet cvijeća, mirisa, leptira, osjećanja i muzike. Ćutim mi živimo priču i volimo snove.
"
Volim tvoje ime" govoriš mi jezikom ljubavi. "Ti voliš boginju u meni" rekoh tiho. "Ne, ja volim sjećanje na nju, jer to je uvijek novi trenutak vječnosti u tebi" odgovaraš osmijehom.  Na granici čujne čulnosti osjećam našu ovjenčanost sa životom, naše peto godišnje doba u kojem ne postoji prostornost vremenosti, kojem cvijeće vječno miriše, a leptiri treptajima krila stvaraju oluje koje raznose pelud ljubavi i oplođuju naša osjećanja. Tu se tonovi sonate nadolazećoj zimi slijevaju u simfoniju sreće.

http://umijece-vremena.blogspot.com/