Alea iacta est...

Pričali su mi o prozi moga rođenja, darovali su mi ime i boginju, obogatili me žudnjom za nedohvatnim visinama. Poželjeh dotaknuti mjesec, bila sam djete veselja i sreće ispunjena savršenstvom neobjašnjivog poriva ka neuhvatljivim daljinama. Odsanjah djetinjstvo u kukičanim haljinama i bijelim dokoljenicama, mladost u maloj crnoj haljinici ala Coco Chanel i lakiranim cipelama, u zrelost zakoračih u trapericama i tenisicama. Osjećala sam prsnuće svilenkaste opne u kojoj sam bila branjena od okrutne stvarnosti, paradoks vremena u kojem odrastah ponovo do djeteta. Lutala sam labirintom svjesnosti tražeći središte u kojem se krila istina, izvorište sna, vrulja ljubavi? Lepršala sam Arkadijom tražeći zaljubljenog Pana da mi odsvira baladu postojanja u raju na zemlji. Zaustavljala sam se na mostu iznad rijeke vremena i promatrala kako odlazi u nepovrat brujeći zaborav.  Prolazila sam pored raskošnih izloga u kojima su mi se smiješile želje bogatih žena, pozivale me u kušnju svjesnosti. Odolih navali izazova ka nepotrebnom nagomilavanju  praznina, svjesna da njima ne bih uspjela povratiti narušeni sklad bića. U zrcalu istine, tom izdajici prolaznosti, prepoznah tugu za prohujalim vremenom. Oči su suzile stanjem koje nisam znala opisati. Vrati se na mjesto zločina, začuh nutarnji glas. Sjedila sam za pisaćim stolom na kojem su se gomilale bilježnice pune tugaljivog izričaja, nutarnjeg tihovanja i neisplakanih suza. Tek kada se pomiriš sa prošlosti možeš zakoračiti u trenutak, šaptao mi je anđeo čuvar koji je bdio nad mojim besanim noćima. Uspni se na privid, pređi Rubikon, govorio mi je glas istine. I dogodilo se u jednom sutonu dok su se zvijezde rađale ne beskrajnom nebu dalekog djelića Europe. Ti ne znaš kako izgleda soba u kojoj te volim, neznaš s kojeg prozora pozdravljam u noći tvoju zvijezdu, tvoj put k meni, šapnuh odrazu mojih očiju u staklu okna prema zapadu. Alea iacta est! Vratila sam se na mjesto zločina. Susreli smo se na obroncima mladosti. Tvoj dah, tvoje zelene oči, tvoj zagrljaj i davno zaboravljeni osjećaj, progovorih stihom ispisanim slovima tuge. Nasmiješio se i ja sam se nasmiješila. Cvrčak proplaka gitarom, a pod snijegom procvjetaše mimoze. Plavi baršun probuđenih želja, milovan melodijom tajne prosu ljubav mjesečinom. Naša snena srca prokrvariše zorom i sakriše snove u oklop bisrenice. Zbog naših davnih istina nosih u sebi zagonetku, neriješenu jednadžbu naše dvojnosti i vječni znak pitanja na usnama, a naša ljubav?, ona je ostala u labirintu prošlih godina, izgubljena u košmaru  tek naslućujućih trenutaka sreće.

Tekst je kolaž složen od stihova iz zbirke "Odakle dolazi ljepta" i mojih sjećanja na vrijeme koje nazivam olujom ruža.

http://umijece-vremena.blogspot.com/