Tako je dobro da si tu...

Odlazi dan, jedan od mnogih koje savladah plivajući uz rijeku, savladavajući virove i vrtloge svakodnevice. Nisam umorna, oplemenjena sam savršenstvom odlučnosti u koju utkah želju za ostvarenjem idealnog modela postojanja na putanji života. Suton izvire iz bezdana beskraja, prelijeva se obzorom jave i obećava tihu i mirnu noć. Na zaslonu svijesti se još zrcali znakovlje pređenog puta. Sabirem sjećanja i osluškujem tišinu koju narušava samo pjev radosnog srca. U zrcalnim neuronima blješte slike uslikane pri susretima i mimoilaženju kraj predmeta i ljudi koji su blicom nutarnjeg fotografa ovjekovječeni u pamćenu. Kovitlaju se misli i pretaču u osjećaje. Vedrina pamćenja me smiruje igrajući se sa sunčanom zrakom u tvom oku. Volim ovo naše, samo naše doba dana, volim osluškivati ovo tihovanje uz čašu konjaka i purpur neba koji nas omata svježinom.  Oko svjetiljke na terasi leprša leptirica, usplahireno pokušava dotaknuti svjetlo. Ona je ustrajna kao i ti, šapućeš da ne narušiš sklad ovog treptaja oka. Ja još nisam spržila krila, još uvijek letim u orbiti tvoga sunca i sretna sam. Odgovorih otpijajući gutljaj kraljevskog pića. Pogledao si u čašu u kojoj se sjajilo zlaćano piće. Volim tvoje godine koje te pretvaraju u zrelo grožđe puno nektara. Rečenicu si završio dodirujući usnama usne. Vidjeh se u zlatnom sjaju tvog pogleda. Sunce je nestajući sa horizonta bilo svjedokom toj nježnosti. Osjetih žudnju u toplini tvojih dlanova i zaustavih misao u ekliptici želja. Elegantno kao crna pantera se spušta noć, na oltaru čežnji  titra kandilo svetosti i objavljuje vrhunac ljubavnog čina. U tvom pogledu vidim moje blaženstvo zaokruženo ćilibarskim aureolom tvoga bića. Vjetar donosi miris tek dozrelih smokava iz vrta punog tvoga djetinjstva. Nasmiješio si se. Nisam vjerovao da ćeš uspjeti uzgojiti smokve. Tu je, dragi moj pjesniče, ljubav bila na djelu, posvetila je ovaj komadić srca Europe i prosula svoje sjemenje u korijenje stabala koje posadih srcem. I mjesec se smješi s nama darujući nam srebrene ljestve da se uspnemo ka snovima. San dolazi šumom valova drevnih oceana i daruje nam pjenušavu postelju u kojoj se sreća, Fibonaccievim nizom, povećava. Osjećam titraje zlaćane spirale koja nas sjedinjuje sa beskonačnom besprostornosti vjerovanja u ljubav. Volim ovaj san, šapnuh osluškujući tvoje nestajanje u njemu.

http://umijece-vremena.blogspot.com/