Varijacije na temu, agonije i ekstaze duše u zagrljaju kreativnog uma.

Ljudski mozak je najčudesnija pozornica svijeta, scena na kojoj se iz trenutka u trenutak odigravaju tragedije, drame, komedije, odjekuju opere, operete, sviraju balade, šansone praćene plesom vilinsko- anđeoskih bića koja svojim neprekidnim i nezaustavljivim radom stvaraju najtajnovitije djelo prirode čovjekov um. Um u vječnom djelovanju tka misao, a misao je kreativna,  umijeće umijeća postojanja, stvaralac, slikar, skladatelj, skulptor, arhitekt, astronaut, moreplovac bespuća i ronioc oceanom vječnih tajni. Misao otvara sedefaste školjke osjećanja osjećaja i pronalazi biserje spoznaje, misao je tragač za kristalima svijesti, misao je tuga, strah, veselje, radost, sreća, ljubav, stvoritelj života. Deskartesova misao "cogito ergo sum", mislim dakle postojim je u današnjem vremenu dobila nadopunu i glasi, mislim, misleći osjećam, dakle postojim. Mi danas živimo u zagrljaju kreativnosti ljudskoga uma, u vječnom zagrljaju duše i materije jer je misao  okno kroz koje u našu svijest uranjaju najsuptilniji osjećaji iz kojih proizlazi naše umijeće umijeća življenja. Um je snaga i moć sadašnjeg trenutka, um je svjetlost, energija koja oblikuje materiju i daruje joj dušu.

Ogrnuti velom spoznaje, uronjeni u neugasivi plamen sunca, utopljeni u svjetlosnom zagrljaju neba, mi nasljednici onih koji su, po legendi ispisanoj od onih koji nas žele zadržati u vječnom neznanju, protjerani iz raja jer su bili znatiželjni, mi lučonoše trenutka, mi stvaramo vrijeme, koračamo novim milenijem iskreći trenutke znanosti, lepršamo mistikom noseći u sebi snagu zvijezde pod kojojm smo rođeni, snagu pretvorenu u misao o njoj. Ta je čudesna zvijezda na našem unutarnjem nebu, majka naše svjetlosti, svjetlost sama, vladarica na prijestolju carstva našeg postojanja, njena ruka pokreće ruletu naše sudbine i prosipa mirišljave latice cvijetova ljubavi našim stazama. Ona u sebi krije tajnu svog i našeg postojanja, osvijetljava puteve kroz labirint žudnje, čežnje, znatiželje i čuđenja. Sjedinjeni sa kozmičkim prahom, mi nosimo sjeme ljubavi u sebi, genetski kod sklupčan u duploj spirali, pečat koji ostavljamo svojim trajanjem u vremenu, neizbrisivi trag izrastao iz vrtloga nebeskog vretena, pretvoren u svilenkasto tkivo ljubavi. U jednoj jedinoj suzi našega oka se krije cijela naša povijest, u toj kapljici se zrcali život naših praotaca, sva nagost naše duše, ranjivost našeg srca. Žudnja, čežnja, znatiželja i čuđenje su nezaustavljivi procesi koje smo dobili u naslijeđe onoga dana kada je naša pramajka ubrala srce našeg postojanja sa drva života, nezaustavljivi poriv koji nas je održao na evolucionoj stazi, zvjezdanoj stazi našeg unutarnjeg svemira, mliječnom putu našeg izrastanja u najčudesnije biće univerzuma. Mi nosimo u sebi čahuru noćnog leptira, kapljicu rose na zrncu pjeska, pupoljka nebeskog cvijeta, maleno djete i zrelost čovjeka u čovjeku. Misao nam govori da treba činiti dobro, sve ostalo je besmisleno i to ne radi toga da bismo priskrbili kakvo mjestašce u raju nego da bi životu dali smisao.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://umijece-pokreta.blogspot.com/