U ljubavi i prijateljstvu je sve moguće, u ljubavi i prijateljstvu nema zabrana, nema imperativa, nema strahova. Ljubav je beskrajni ocean pun valova, ocean koji živi olujama, uraganima, plimom i osekom osjećaja. Ljubav je bezvremeni svemir u kojem nema granica jer granice su tek umjetne tvorevine čovjekova uma. Iz srca ne možemo banirati ljubav jer ona se ugnjezdila u kristalima krvi, ona se unjedrila u tkivu života, ona je bezvremena i svevremena. Kako možemo banirati nekoga iz srca kada smo mu jednom sami otvorili vrata, ona čudesna tajnovita vrata koja se otvaraju samo iznutra. Staviti dušu čovjeka na stup srama, secirati njegovo srce dok ne posustane, prisiliti ga da krvareći pristane na bude čovjek bez svojstva, da bude tek jedan od mnogih, da se izgubi u sivilu palanke, da postane malena žabica koja će kreketati u zboru žabokrečine, da zaroni u kaljužu u kojoj nema valova, žabokrečinu u kojoj vlada vječno nekretanje, nekretanje do potpunog zagađenja, do pretvaranja u živo blato koje onda guta, jednostavno guta i proguta svakoga tko je pokušao tek malo zatalasati varljivu površinu mira.
Trajala sam u lažno bajkovitom svijetu magije, gdje svi šapuću o ljubavi i tišinom žele dokazati slobodu medija, imperativima objasniti slobodu volje, zabranama uspostaviti harmoniju ne shvaćajući da sklad izrasta iz zagrljaja suprotnosti. Contraria sunt complementa, da to je istina ali ne talasaj naš prividni mir, ne dokazuj nama nedokazljivo, zaboravi sve naučeno i postani tabula raza na kojoj ćemo mi ispisivati knjigu tvoje duše i onda te slaviti kao suvremenika našeg nepostojanja u univezumu novih istina. Neka ocean tvoje spoznaje bude prekriven samo uspavanim osjetilima, jer kada uspavaš osjetila onda više ne osjećaš uzburkanost svemira, ne dodiruje te vrtlog nebeskog vretena, ne sudjeluješ u spiralnoj dinamici kozmičke zmije. Moćnici šapuću, neka to sve ostane izvan nas, ne dozvolimo da vir svevremena pročisti žabokrečinu naših ustaljenih uvjerenja, ne dozvolimo da sanjari novog vremena pomute tisućljetnu sliku jedne strane filozofije u koju mi vjerujemo. Uživaj u mirisu močvare, a kristale ostavi da u dubini tvoje duše životare, ne dozvoli im da iznjedre neku novu istinu jer i Atlantida snuje svoj san u nedohvatnim dubinama Tihog oceana, u podzemlju žive neke davne civilizacije koje su došle sa Siriusa da nas nauče poniznosti. Ne dozvoli da utopije prestanu biti utopije to je opasno, užasno opasno jer oživjele utopije kidaju lance u kojima držimo sužnje, otvaraju vrata krletki u kojima hranimo duše vjerovanjem u njihovu besmrtnost. Iskrenost je tek onda iskrenost kada se naučiš kljanjati nečemu u što mi vjerujemo. Zaboravom ćeš uroniti u nova nadanja, zaborav je nabolji lijek za tvoju nemirnu dušu.
Ali istina ne šuti, ona nikada nije zašutjela u zagrljaju suprotnosti, u svjetlosnom zagrljaju svevremena, u zagrljaju ljubavi. Oluškujem osmijeh neba i sretna sam da sam se uzdignula iznad srednjevjkovnog brda neznanja i zaplivala oceanom nove spoznaje, oceana u kojem valovi talasaju uvijek nove istine. Vreteno sudbine sklada simfoniju univerzuma i poziva me na slavlje svih osjetila. Uranjam u pjenu ocanskog veselja i osjećam suštinu radosti, lebdim bespućem jer sam dušu oslobodila od sile teže, od lanaca kojom su je držali prikovanu za nepostojanje. Plešem spiralni ples sveremena i osjećam kako me miluje kozmička zmija i odnosi u beskraj moga unutarnjeg svemira. Tu susrećem vladaricu svjetlosti koja bdije nad našim sudbinama, vidim tu čudesnu ljepoticu trenutka, nju jedinu sutkinju našim dušama jer ona je njihova vodičica i krstiteljica njihova rođenja, ona je spona mudrosti i znanja, majka dvojstva, uzrok svim vjenčanjima, svim sjedinjenjima u jedninu i njeno trajanje, u ljubav. Padom iz vječnosti, LJUBAV postade sunčani trag, otvori vrata vremena, dotaknu mateiju i u sretnom trenutku buđenja joj udahnu život, vjerovanje i lakoću postojanja. Ljubav me vodi kroz kristalni labirint svjesti i ja osjećam da je ona hraniteljica našim dušama i njihova braniteljica od utvara podsvijesti.
Ne dozvolimo da netko imperativima polomi anđeoska krila naših duša i da nas onda kao nemoćne ptice hrani u krletci iz koje više nikada ne možemo poletjeti u beskraj našeg malog univerzma, nećemo nikada osjetit razliku između oluje u srcu i bonace u duše, nikada uragana u duši i utihe u srcu. Tek u zagrljaju suprotnosti u zagrljaju vječne svjetlosti svevremena mi uistinu živimo jer onda volimo dan u kojem se budimo, volimo misli i sjećanja, dozvoljavamo srcu da diše.
http://dinaja.blog.hr/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen