Što je materija iz koje su satkani snovi koje nudim u svojoj ordinaciji, a što materija mojih i vaših misli. Vječni ples stringsa, najsitnijih postojećih čestica, čije gibanje stvara najsuptilinije tonove univerzuma. Ta nečujna, ušima nespoznatljiva muzika, najljepša pjesma prirode, su naše misli. U mikroskopskoj panorami univerzuma, s kojim sam se svojim rođenjem ispreplela, moje misli postaju za mene vidljive. Nekada skrivena prostranstva danas oblikuju moje postojanje. Spoznah da je trenutak, taj čudesni djelić prostor- vremena, svjetlosna dimenzija našeg postojanja jedina stvarnost koju posjedujemo. Kairos, bog sretnog trenutka nam uvijek nudi svoju legendarnu vagu na kojoj možemo izvagati svoja duševna i fizička stanja i onda uspostavljati unutarnju i vanjsku ravnotežu. Prisjećam se vremena kada sam još pisala pjesme i pokušavala taj čudesni treptaj oka pretvoriti u stih.
Na Kairosovoj vagi
Zaustavljena u trenutku vječnosti osjetih zaboravljene treptaje. Izgovorih riječ ljubav, krenuh zvjezdanim stazama i zakoraknuh u davno prekinuti san. Zastadoh na vrhu srednjevjekovnog brdašca, u zenitu ljudske zloće i životne tragedije okupana istinom mojih snova tvorca, u maglovitom oblaku nepoznate energije, na strunama svijesti snagom treperavog srdašca, svijesna trentka ove božansko- ljudske komedije, naslućujem obrise svog kristalno- osjećanog dvorca. Podno tog vjekovnog snobuđenja širi se "mare nostrum", plavi izvor ljepote ljudskog postojanja utopljen u istini "mare vostrum."
Daleko od sunca, stoji ljepota sama, daleko od tragedije i komedije u bespuću vječnoga neba širi se tama, tama tamne nepoznate energije. Snene oči, oči boje moga snoviđenja snene snom o ljepoti nebeskog odraza, o mraku postojanja i tužnih proviđenja, o ljepotici beskraja zvjezdanih staza, o ukradenom snu iz sunčanih oaza. Na granici između dva neba, u bijegu od požude i straha, osjećajući što ljubav treba dobri bog sretnoga trenutka, satkan od zvjezdanog praha ostavlja trag nježnog oblutka. Sunce miluje svilenkasti san, prosipa svijetlo da opet bude dan, a čudesne svjetlucave zvijezde beskrajem te ljepote jezde, ka kristalnom dvorcu, tom nebeskog broda pramcu, dodiruju tu usnulu ljepotu još uspavanu ljudsku dobrotu.
Od zvjezdanog praha satkan čudesni opsjenar mojega bitka, kao davni san u istinu utkan, dobri bog sretnoga trenutka ubija glas laži sa jezika britka.Nebeski vranci me beskrajem nose jezdim kroz novu spoznaju, maglovito polje puno jutarnje rose, kroz kristale te nebeske kose, kroz kapljice sreće, kroz titraje nebai budim se sretna u tom zvjezdanom zgrljaju.
Na portama unutarnjeg svijeta misao se širi, čuvarica srca, čuvarica proživljenih ljeta, straža duše moje olujom grca, iz očiju njenih nova iska frca, to ljubav me ljubavlju od utvara brani,ljubav ljubavlju moju dušu hrani.Iz kristalnog dvorca, iz dubine srca moga tihi se vapaj dušom mojom širi, uzdah sneni uspavanog borca koji izgovorene laži sa istinom miri, a sjenka duše moje na vagi dobroga boga dušu i tjelo u vulkanu snova, ljepotom duševnoga sklada, ljubavlju vječnom sada dariva.Nebeski me vranci beskrajem nose, moji osjećaji ljepotom duše jezde i titrajima božanske kosedodiruju jutros već usnule zvijezde. U kristalnom dvorcu, u dubini srca sjenka duše moje, kao dobra vila ponovo san o sreći, spokoju i ljubavi sniva.
U ovoj kičastoj pjesmici nisam uspijela izreči pravi osjećaj, nisam uspjela oslikati ono što sam u dubini sebe osjećala, jer osjećanje osjećaja je treptaj oka, uvijek promjenjiva slika sretnoga trenutka postojanja. Svakodnevica je treprava niska naših treptaja očiju, čudesna vrtnja, ples superstruna, naše postojanje u vrtnji nebeskog vretena, poezija naših misli ispisana zvjezdanim slovima našeg unutarnjeg neba, oluja ruža u čelijama našega mozga, naše zrcaljenje u spiralnoj dinamici univerzuma.
Svakodnevica je buđenje, istezanje u krevetu, ustajanje, odlazak u kupaonu, jutarnja toaleta, oblačenje, pijenje prve kave, odlazak na posao, obavljanje različitih dnevnih poslova, ona je i sjedenje, ustajanje, stajanje, hodanje, trčanje, saginjanje, uspravljanje, pisanje, čitanje, gledanje televizije, vožnja auta, susreti, razgovori, uzbuđenja, ljutnje i beskrajna sreća, ona je izvor naših stvaralačkih mogućnosti . Izreka to je nešto svakodnevno ne bi smjela u nama buditi osjećaj dosade nego postati izazovom za sva naša osjetila.
Filozofija svakodnevice, još uvijek nije pronašla pravi odgovor na pitanje: Šta je smisao života?
Svatko od nas mora sam sebi odgovoriti na to pitanje. Filozofiranje o sebi samome postaje zadovoljstvo koje od svakodnevice čini poeziju koju onda istinski i živimo. Na temeljima filozofske tradicije možemo naučiti samostalno misliti i tako nadgraditi život pun istinskih vrijednosti. Znati oživjeti misao u sebi je put ka stvarnom doživljaju sebe samoga u trenutku koji traje, osvojeno vrijeme, a ne stalno trčanje za njim.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kaitol, Zagreb, 2006.
http://filozofija-svakodnevice.blogspot.com/2007/11/filozofija-svakodnevice-samostalna.html
http://misaone-slike.blogspot.com/
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen