Samospoznajom smo uspijeli otkriti u sebi kozmičke snage, uroniti u dubinu spiralne dinamike, osjetiti vrtnju vretena sudbine, naslutiti izrastanje svilenkastih niti samoosjećajnosti koje nas sjedinjuju sa vrtnjom nebeskog vretena. Svjetlosna dimenzija našega uma je naša misaona dimenzija u kojoj kao najljepši kozmički cvijet izrasta naša samoosjetilnost i samoosjećajnost. Četverodimenzionalnom samomobilizacijom uspjela sam samoj sebi dokazati da pokret doista ne počinje u mišićima nego u glavi, u čudesnom vrtu punom malenih leptirića koji treptajima svojih svilenkastih krila oplođuju cvjetove svijesti i našu dušu pretvaraju u najčudesniji mirisni vrt, perivoj u pun svjetlosne muzike naše spoznaje. To saznanje me je uvelo u čudesan svijet koji sam pišući moju prvu knjigu nazvala "Umijeće svakodnevnog pokreta".
Sposobnost umijeća pokreta se krije u glavi svakog čovjeka u univerzumu njegova utjelovljenog uma. Okrivanjem te zatomljene sposobnosti mi otkrivamo i način kojim si otvaramo jedan od puteva ka ostvarenju umijeća življenja, a to je cilj svakog svjesnog bića. Čini vam se da ovom izjavom dotičem tisućljećima otvoreno i diskutirano filozofsko pitanje. Ne neću filozofirati o umijeću života, ispričat ću vam jednu priču, priču kojom se grle drevna mudrost i današnja znanost.
"Jedan čovjek je, iako nam ništa napisano nije ostavio u nasljeđe, pokrenuo i usmjerio svjetsku mudrost i svojim izgovorenim mislima obilježio pojam umjeće življenja. Živio je u vremenu prije rođenja Krista, u zemlji koju nazivamo koljevkom znanja i kulture. Rođen u tada već velikom gradu, pod suncem juga kontinenta, on je odrastajući zavolio njegove bijele ulice, trgove i ljude s kojima je razgovarao i razmjenjivao misli do svoje smrti. Njega je zanimala mudrost o čovjeku, a ne mudrost o prirodi koja se širila izvan zidina grada. Tvrdio je da na poljima i među drvećem nemože ništa naučiti. Viđali su ga često kako satima stoji na jednom mjestu na trgu, utonuo u duboke misli. On je mislio o životu i živio ono što je mislio. Drugi su pisali o njemu i zabilježili da je jednoga dana usklikuno: "Ja znam da ništa ne znam."
Više od dva tisućljeća su njegove misli prepričavane i citirane, misli koje je on razmjenjivao sa ljudima koje je sretao na svojim lutanjima trgovima i ulicama. Njegova majka je bila babica, pa je on svoj posao uspređivao s njenim. Želio je biti nešto kao babica, samo pomagati pri porodu svjesne spoznaje koja je kako je on tvrdio dolazila samo iz dubine svakog pojedinog čovjeka.
"Ja ne želim nikoga učiti životu, jer i ja još uvijek učim živjeti, učim od Vas." govorio je svojim sljedbenicima koji su vjerno zapisivali njegove misli. On se bunio i uzvikivao.
"Vi nesmijete učiti napamet ono što vam govorim jer to je dokaz da nemate svojih misli. Razmislite i zaključite sami, kao što to ja uvijek činim. Vjerujte u svoj um, svoju razboritost jer bez vaše svjesne spoznaje o sebi samome vam ni bogovi nemogu pomoći. " iznosio je svoje misli glasno i na koncu bio zarobljen i optužen da zaluđuje mladež i huli bogove. Presuda je glasila smrt. Taj čovjek je spustio mudrost sa neba na zemlju, unio ju je u grad i kuće, pozivajući čovjeka da razmišlja o sebi i životu, da sam razluči što je dobro, a što loše za njega. Umro je ostavši vjeran svom načinu života, svojim mislima i svom karakteru. Drugi poslije njega su pokušali slijediti njegove misli, poistovjećivali svoje s njegovima, ali su tek oni koji su od njega uistinu naučili samostalno donositi zaključke bili njegovi istinski sljedbenici i živjeli njegovo toliko željeno umijeće življenja. U Platonovim dijalozima susrećemo njegove misli, u Platonovoj Akademiji u arboretumu znanja su njegove misli pretvarane u ideje koje su kao zvijezde iskrile u unutanjem svemiru njgovih sljedbenika. Te čudesne zvjezdice su pisale poeziju o umijeću življenja i ostajale zauvijek sjati u svjetskim bibliotekama. Iz te čudesne svjetlosne dimenzije ljudskoga uma su izrastale priče, drame, tragedije, iz te svjetlosti su crpili snagu Dante, Shakespeare, Deskartes, Spinosa, a danas taj čudesan sjaj susrećemo u djelima neurofiziologa i fizičara. Zagrljaj mudrosti i znanosti oduvjek zvjezdanim slovima piše brevijar našemu životu"
Umijeće življenja nije lijepi stan, skupi automobil, vila na moru, raskošna odjeća. To su, o našoj financiskoj moći ovisna, kupljena materijana dobra koja čine naš život udobnijim i ugodnijim. Umijeće življenja proizlazi iz naših misli o nama samima, misli koje prelaze u osjećaje sreće, zadovoljstva, mira i spokojstva, a to je cilj kojem bi svako svjesno biće trebalo težiti. Probuđenom željom za ostvarenjem umijeća pokreta mi potičemo upravo te naše mogućnosti na svjesno i pravilno djelovanje.
Naš utjelovljeni um, naš unutarnji svemir, slično univerzumu zapisuje zvjezdanim slovima našeg unutarnjeg neba knjigu našeg življenog života. Duboku u našoj svijesti se krije, za nas najvrijednija knjiga ikada napisana, knjiga koju smo mi nesvijesno sami napisali.
Razmišljajući o nečemu misli se pretvaraju u slike. Kada mislimo na ružu, mi vidimo ružu, prisjećamo se njenog mirisa, njene boje, njenih latica na kojima se u svitanjima zrcale kapljice rose. Misaona, ideokinetička slika je osnova našeg svjesnog postojanja, u svakom novom trenutku se zrcali nova slika u našem mozgu, svaka naša misao je slika onoga o čemu mislimo. Pod krošnjom naše svijesti se stvara grad, dušograd u kojem se smjestila bibliotek, galerija slika, perivoj pun cvijeć, mirisa, boja, zvukova, tvornica snova i teatar na čijoj pozornici se odvija naš život. U našem dušogradu živi čovječuljak kojeg je neuroznanost nazvala Homunkulus, slijedeći mudrost drevnih alkemičara, filozofa, pisaca. Homunkulusa možemo zamisliti kao bibliotekara, kustosa u galeriji naših misaonih slika, vrtlara u našem perivoju, managera u tvornici snova, inspicijenta u našem teatru.
Misaone slike naših svakodnevnih pokreta se zrcale u galeriji našeg dušograda. Redaju se slike ustajanje iz kreveta, odlazak u kupaonu, pijenje prve jutarnje kave, odlazak na posao, kuhanje, pospremanje, čitanje knjige, gledanje televizije i sjedenje za stolom pri svečanim večerama. Iako te pokrete izvodimo makinalno, svaki i najmanji pokret našeg tijela ostavlja jednu malu slikicu u galeriji našeg senzomotoričkog pamćenja. Tako nastaje tajnoviti čovječuljak u našoj glavi, maleni Homunkulus.
Leonardo je pokretima Vitruvievog čovjeka kvadrirao kružnicu, dakle mi svojim svjesno izvedenim pokretima u svom prostor- vremenu možemo puno više.
4- D samomobilizacijom mi možemo kvadrat pretvarati u kubus, ikosaedar, pentagram, a tragovi koje naši pokreti ostavljaju u našem prostor- vremenu su zlaćane spirale izrasle iz geometrije našega tijela i zakona zlatnog reza.
"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.
http://pokret-kao-lijek.blogspot.com/2007/12/manu-proprija-kineziterapija.html
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen