Varijacije na temu, agonije, ekstaze i samospoznaja svjetlosnog zagrljaja tijela i duše.

Grlim sudbinu duše, tijela i pokreta, zatvaram je u među dlanove svijesti, slijedim poruku Salutogeneze i pokušavam "manu propria", "vlastoručno" održavati svoje zdravlje. Ljudska svijest je energija čiji izvor se krije negdje na nekom tajnovitom mjestu još uvijek tajnom obavijenog mikrosvijeta našeg utjelovljenog uma. Ljudsko tijelo je maleni energetski sustav u makrosvijetu u kojem živimo. Svjesna spoznaja je energija čiji izvor se nalazi u metaverzumu, u svijetu u kojem se dotiču naše misli i naši osjećaji. Tako razmišljajući uranjam u pojam "Spoznaja", taj međusvijet našeg istiskog postojanja i nazivam ga "Einsteinov san" o još nepronađenoj, univerzalnoj teoriji koja bi trebala povezati mikro i makrosvijet. Sveto svjetlo me grli i ja osluškujem tišinu, uranjam u bezobilčnost najljepšeg oblika praiskonske svijesti, u rodnicu duše univerzuma, u zagrljaj bezvremena i beskraja, u trepravi trenutak pun energije spoznaje. Osjećam trenutačno stanje i uranjam u mogućnosti koje se iskre na nebu maloga univerzuma, u kozmosu tek probuđene svijesti, koje proizlaze iz eksplozije boja, iz fontane vječne svjetlosti, iz trinaestog eona u kojem vjekuje majka nad majkama. U dubini duše osjećam snagu vrtloga svete preslice, vrtnju vretena, izrastanje kružnica, spiralnu dinamiku pjenušavih valova nove svijesti, valova koji se razbijaju o hridi neznaja, pjenušaju znatiželjom, žudnjom i čuđenjem, vraćaju se u dubine vrtloga svijesti i ponovo nadolaze da nastave igru sa hridinama koja se polako mrve u zrnca pijeska i stvaraju žal spoznaje. Doživjeh rađanje metaverzuma, osjetih vrtlog univerzuma skupljen u središnju točku spirale u nutrini moga vretena. Vidjeh rađanje zvijezda na unutarnjem nebu i spoznah da sam izronjena iz svjetlosti jedne daleke zvijezde, zvijezde koja više ne svijetli ali se njeno svjetlo skoncentriralo u dubini moga metaverzuma i ostaje bezvremenost u konačnosti moga tijela.


Međusvijet, je li to svjetlosni most između mikro i makro svijeta, vječno izrastajuća energija našega uma?

Čovjek, to najčudesnije biće u makroverzumu, čovjek sa njegovim metaverzumom je za znanost još uvijek velika nepoznanica jer čovjek je treperava uvijek promjenjiva energija, najčudesnija zlaćana spirala iz koje iz trenutka u trenutak izranja najvrijednije tkivo univerzuma, njegova misao. Čovjek je prirodna tvorevina izrasla iz zagrljaja duše i materije, kristal u kojem se zrcali svjetlost sa izvora, prizma u kojoj se prelamju zraci istine i postaju valovi oceana spoznaje. Njegovo tijelo je mjerljivo i dokazljivo zakonima klasične fizike, a njegovom svijesti vladaju zakoni koji su zvjezdanim slovima upisani u svemirskoj riznici, pismom koje njegova svijest još uvijek nije uspjela dešifrirati. Obdaren znatiželjom i čuđenjem čovjek uranja sve dublje i dublje u tkivo univerzuma, mišlju pleše scenom bezvremena i u zrcalima svijesti otkriva sjenke svog postojanja u beskrajnosti tog bespuća. Čovjek, taj vječni pustolov na vratima vremena, stoji na svjetlosnom mostu između mikro i makrouniverzuma u zagrljaju četverodimenzionalne samosvijesti i nosi u sebi cijeli svijet. U spiralnoj dinamici svijesti se grle mistika, mudrost i znanost, susreću aktualno znanje i težnja ka dešifriranju zvjezdanog pisma nebeskog brevijara, u tom vječnom vrtlogu se zrcale misaone slike o sanjanim, ali još uvijek nedokazanim, dimenzijama uma.

Tijelo je ovisno o gravitacionoj sili, tijelo je konačno i osuđeno na prolaznost, a misao, osjećaj, duša lepršaju slobodne u ogrtaču plavoga planeta i skladaju nečujnu simfoniju našeg postojanja u svjetlosnom zagljaju neba. Gravitoni možda postoje u djelićima atoma, ali tek njihovim dokazivanjem ćemo postati sigurni da se naše misli šire brzinom večom od brzine svjetlosti ili da su one uistinu ona peta, nikada dokazana, Kaluzieva dimenzija elektromagnetizma. Peta dimenzija je možda uistinu ljubav, tkivo naših osjećanja osjećaja i naših sanja, dimenzija u kojoj se zrcali naša duša. Mi svojim postojanjem u univerzumu, posjedujemo svoju osobnu sferu - kinesferu, prostor u kome se zrcale sva stremljenja, htijenja, nadanja, želje, odluke, odbijanja i svi naši pokreti. Mi tu tajanstvenu odoru stvaramo i oblikujemo sami i nosimo je sa sobom bilo gdje krenuli.

Geometriju tog prostora bi si trebali zamisliti kao ikosaedar, koji se smjestio u kristalnoj kugli našeg trajanja u prostor- vremenu velikog univerzuma. Da, ali mi nažalost nismo naučili misliti ni prostor ni vrijeme. Za vrijeme školovanja smo učili geometriju, deskriptivnu geometriju, Euklidove i Pitagorine teoreme, ali nismo naučili to teoretsko znanje pretvoriti u život i nitko nam tada nije rekao da mi posjedujemo osobni prostor i da se u svakom od nas krije plesač, da mi svojim pokretima oblikujemo geometriju sfere u kojoj postojimo te da ona ritmom naših pokreta izrasta u našu četvrtu dimenziju, svjetlosna dimenzija postojanja, misaona dimenzija, naše prostor- vrijeme.


Tek odabravši fizioterapiju kao studij, osjetivši kineziterapiju kao ljubav, počela sam misliti svoj prostor i svoje vrijeme i spoznala da je svjetlosni zagrljaj naše osobno prostor- vrijeme, entitet našeg postojanja, te da ono nastaje titranjem energije naše samosvijesti, vječnim titrajima naše bioenergije i njenim različitim manifestacijama.

"Umijeće svakodnevnog pokreta" Dijana Jelčić, Kapitol, Zagreb, 2006.

http://samopoimanje.blogspot.com/
http://vrijeme-dinaja.blogspot.com/
http://moja-kineziterapija.blogspot.com/