Tugovala sam i sanjala tvoje dlanove, a bio si daleko, odveli su te u prostore mučnih zagrljaja u kojima si očekivao spas. Sanjala sam san, budila se u tmini nepostojanja i slušala glazbu tuđih strahova, mazohizmom u kojem sam tražila spas i nadala se spasenju. Crtala sam tvoje lice na pjeni snova i vjerovala u snagu zagrljaja iz kojega je iznjedrena Venera. Bijele perle su se slagale u krug iz kojeg nisam mogla izaći. Dolijetale su kao golubice na dlan vremena i gugutale nerazumljivu pjesmu vječnosti. Zvijezde su varljivo svjetlucale i razbijale tminu trenutka obećavajući bezbolno jutrenje. Želim zlatno doba buđenja, vrištala sam u tišinu te noći umiranja. Zatvori oči da ne oslijepiš od ljepote svitanja u kojem ne sudjeluješ dušom, šaputao mi je odraz u zrcalu trenutka. Slijedila sam zvuk nekog dalekog zvona koje me je pozivalo u buket uspomena iz kojeg se rađala samo ljubav. Kule koje smo gradili na pješčanom žalu prohujalog vremena su se rušile snagom oluje koja je tutnjala u svjesnosti. Ostadoh vjerno postojana titravim strunama sjećanja, povezah tek naziruće točke prošlosti u krug istine i izgradih zidove sna koji su nas obranili od umiranja. Bili smo na strani gubitnika, ljubav nas je odvela stazom pobjednika ka prskozorju ostvarenja davnih snoviđenja. Iz zrcala misaonih slika si izrasle vizije jednog novog svitanja, bezglasni i bezbojni odrazi u ogledalu trenutka. Davni dodiri oživješe rapsodijom boja i postadoše zrcaljenje stvarnosti u zrcalnim neuronima mozga koji, ni pod pritiskom nemani iz nekog tuđeg sna, nije zaustavio svoje djelovanje. Bukatale su misli, osjećaji osjećanja iz jezgre vatre koja se krila u dubini našeg biverzuma. Od neke nesretne duše ukradene misaone slike se, kao vjerni pas, vratiše u svjetlosnu dimenziju našeg postojanja. U senzibilnoj jezgri, u žiži ljubavi tinja neugasiva iskra božanske istine i sjedinjuje nas sa tišinom u kojoj riječi postaju nepotrebne, zrcale se u ogledalu svijesti kao nepobitna istina.
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen