Ljudska samostalnost nije stanje nego proces dinamičke samoorganizacije svih ćelija tijela. Samostalan čovjek je cjelina, a ne suma djelova, on je slobodan kao ptica na grani, sretan kao tek procvjetala ruža u arboretumu snova, miran kao pučina oceana u vrijeme bonace, uzdrhtao kao bambusova trska milovana lahorom ljubavi. Na početku razvitka vrste je bilo tijelo koje je, mogli bi reći, mislilo samo, stvaralo se, odupiralo vanjskim opasnostima i svladavalo unutarnje. U bitci za opstanak čovjekovo tijelo je postajalo sve snalažljivije. Pobijedilo je, ali u isto vrijeme i izgubilo tu bitku. Usporedo s tijelom se razvijala i čovjekova svijest koja je polako preuzimala vodstvo. Iz mnoštva ćelija su se, u procesu nastajanja čovjeka, odvojile one koje su se razvile u mozak, čije je djelovanje poticalo procese svjesnog samopoimanja i samospoznaje. Spoznavajući uvjete i razloge svog održanja u čovjeku se počeo razvijati stvaralački um. To je za njega bio najveći dobitak, ali je, nažalost, korištenjem misaone zapostavio inteligenciju tijela. Mozak, ta kilogram teška masa, koja je u stanju misliti sto milijuna svjestlosnih godina unazad, misliti o početcima univerzuma, razmišljati o njegovom kraju, je postigla premoć nad čovjekovim tijelom i njegovom prirodom.
To je bio u isto vrijeme i početak razmišljanja o besmislenosti postojanja. Izgubivši vezu sa početkom čovjek je, djelujući samo "razumno", postajao stranac u vlastitom tijelu, a time i u prirodi iz koje se razvio. Contraria sunt complementa, zagrljaj energije i materije, zagrljaj svjetla i sjene, zagrljaj duše i tijela, svijesti i podsvjesti to je najnježniji zagrljaj, sjedinjenje iz kojeg se rađa čovjekova samostalnost u ovome ovdje i sada.
Lažno je vjerovanje da nas ono što nam se čini besmislenim oslobađa od razmišljanja. Zar nije besmislena već sama činjenica da čovjek, svjestan svega što je milijardama godina svladao, odustaje od misli koju ne razumije? Zar nije apsurdno već to da tijelo, koje je značilo njegov početak, postaje za čovjeka teret i neugoda?
Upravo to, naizgled besmisleno, bi nas trebalo prisiliti pronalaženju uvijek novih puteva ka svjesnoj spoznaji tijela i svog postojanja u njemu. Misaono i emotivno obrađene besmislenosti izazivaju u nama buntovni optimizam Sizifa, izdržati u onome što moramo činiti, a samo prividno činiti ono što se od nas očekuje.
Čovjek vođen samo misaonim umom nije Sizif, on samo misli da je pobjednik.
Ja mislim o čovjeku pobjedniku drugačije. U njemu prepoznajem i volim njegove apsurde, njegovu emocionalnu energiju, snagu volje pri spoznaji svoje konačnosti u vječnosti koju ničim ne negira. Volim čovjeka sanjara, svjesnog svoje ograničene slobode koji vjeruje da živi svoje pobune u proširenom horizontu svoga uma. Volim ga jer on, iako svjestan svoje prolaznosti, produžava pustolovinu onoga što vjeruje da je život.
Volim čovjeka Prometeja, koji ni u mukama ne odustaje od težnje za ostvarenjem ciljeva, čovjeka koji po cijenu izopčenja iz mase ostaje vjeran ideji koja ga je vodila u suprostavljanju "bogovima". Volim čovjeka u svakom čovjeku koji ne odustaje, koji teži novim spoznajama, pa bile one i u obliku apsurdnih misli.
Čovjekovo stvaralaštvo se krije upravo u apsurdima koje živi, jer ih živi iz tijela punog osjećaja, iz duše pune osjećanja, iz srca punog ljubavi. U čovjeku bdije božanska iskra, onaj sićušni lumin sa početka priče, djelić vječnosti koji ga sjedinjuje sa svjetlosnom dimenzijom postojanja. Svaki čovjek je više od onoga što zna o sebi jer on u sebi nosi gene Stvoritelja.
http://sretan-trenutak.blogspot.com/2010/05/slikovnica-o-covjeku-i-njegovoj-laznoj.html
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=43342
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen