taj odbjegli titraj Kronosova oka skriven u dubini mene, u još uvijek nepoznatim širinama, u nepreglednim osjećajnim pustinjama blješti očima tuđim nevidljivo zdanje, čudesna zgrada sanjanih istina, kristalni dvorac umom zaboravljenih susreta, drhtava riznica puna lijepih sjećanja. Tu iza zrcala svijesti, u za druge nedohvatnim daljinama, rijeka života nečujno žubori, iskre kapljice kao ljubavno znanje, neizgovorene, tek naslućene tajne o kojima mi boginja u meni o vječnosti govori.

Dienstag, 29. März 2011

Istina?






Na godišnjicu Aninog samoubistva sunce se nije uspjelo probiti kroz oblake. Izgledalo je kao da i nebo tuguje za njenim nesretnim bićem. Te večeri sam se sjetila njenog iznenadnog dolaska i iz Lombardije i njenog tadašnjeg raspoloženja. Miris jasmina je u kišnim kapima bio intenzivniji i u mojim misaonim slikama zasja Anino lice u zlatnom okviru Leonardove slike.
"Noćas se neće preskakati Ivanjske vatre" reče mi suprug dok sam postavljala stol za večeru.
Znala sam da osjeća moje misli, da isto misli na Anu iako nismo spomenuli njeno ime.
"Danas sam bila na groblju, odnijela sam joj žute ruže."
"Znam."
"Na grobu je već bio još jedan isti buket."
"Rudolf nam se više nije javio."
"To nije bio njegov buket."
"Jesi li razgovarala sa psihoanalitičarom?" pitao me je pažljivo nudeći mi čašu konjaka.
"On još uvijek traži početak Aninih strahova, miris koji joj je promjenio život."
"Teško je sada bez Ane kopati po prošlosti koja je uvjetovala njenu stvarnost."
"On je otišao u tajnosti u onu kućicu iza željezničke pruge prije nego ju je Rudolf prodao. Tamo je u daskama ispod kreveta pronašao dnevnik. Ana je često bila tamo i tamo je osamljena pisala svoja sjećanja i sakrivala ih i od sebe same. To nije bila bilježnica, nego naslagani papiri koji su već bili malo nagriženi od poljskih miševa. Po tome je zaključio da je ona pisala ne čitajući više napisano. Slagala je papire u tu rupu pod podom i poklanjala svoje misli samo miševima, s njima je i komunicirala pišući."
"Kada je to počelo?"
"Tek zadnjih godina, psihoanalitičar misli da se tek poslije one kišne noći kada je pobjegla od Rudolfa i došla ujutro k meni počela sjećati užasa iz djetinjstva."
"Što se po njegovom mišljenju dogodilo?"
"Poslije te noći, dana i jutra u njegovoj kući Ana je pisala o velikom crnom čovjeku koji je mirisao na duhan. Obećao mi je da će mi kada prouči sve detalje dati te rukopise na čitanje."
"Je li o tome razgovarao s Rudolfom?"
"Rudolf sada dolazi k njemu na terapiju. Preko njega će možda uspjeti rekonstruirati događaje iz Aninog djetinjstva. Pred par mjeseci je umro Rudolfov otac i ponio sa sobom mnogo tajni."
"Psihijatri i psiholozi su nekada bili sami opterećeni nesposobnošću otkrivanja istina o ljudskoj duši. Lutali su nepoznatim prostorima i sami nesigurni postajali žrtvama vlastitih slabosti koje su vješto prikrivali." reče moj suprug zagonetno.
"Sjećam se, bio sam još dječak kada je izbio skandal u našem gradu. Poznati psihijatar je ubio ženu i mjesecima je skrivao na tavanu kuće, dok ljudima nije počeo smetati oduran smrad koji se širio iz njegove kuće. Užasnut tom pričom, potražio sam objašnjenje kod majke, a ona mi je smirujući me rekla, što ćeš sinko to ti je samo psihijatar."
"To je jedan od razloga da si psihoanalitičar predbacuje što nije uspio osjetiti Aninu namjeru, što nije uspio sprijećiti njeno samoubistvo. Njegov otac je umro poremećena duha, Rudolfov otac je odnio sa sobom istinu o Aninoj nesreći, a on to nije uspio sagledati."


Kiša je lupkala u prozore, miris jasmina se širio prostorom kao da je neka dobra vila željela naše misli usmjeriti ka ljepšem sjećanjima, ali mi nismo bili u stanju promjeniti temu.
"Samoubistvo je apsurd koji još uvijek nije pronašao definiciju. Što je besmislenost smisla života je filozofsko pitanje koje još uvijek nije našlo pravi odgovor. Kakav je odnos između vlastite misli i samoubistva? Priprema li se taj čin u tišini srca kao što se pripremaju i velika djela?"
"Ti misliš da je Ana godinama pripremala taj čin."
"Mislim da je crv koji je nagrizao njen život bio u njenom srcu, a ne u njenim mislima. Samoubistvo nije misaoni čin, on je čin egoističnog "Ja", onog "Ja" koje živi u dubini Freudove sante leda."
"Ali ona je isplanirala do u detalje oproštaj, pisala pisma, odabirala cvijeće i mirise, odnijela sve to u cvijećarnicu, naznačila datum predaje."
"To još uvijek nije dokaz da je njen čin osnova razmišljanja. Moguće je da se tog dana dogodilo još nešto što ju je dovelo u afektno stanje duha, nešto što je pospješilo sva njena ogorčenja, nešto što je probudilo neki do tada zatomljeni osjećaj."
"To je Camus napisao davno, a danas se znanstveno dokazuje postojanje egoističnog uma u svakome čovjeku. To je ono što muči i psihoterapeute. Samoubistvo njihovih pacijenata nije samoubistvo napisano u nekoj melodrami nego dokazuje priznanje da je život prevazišao pacijenta, da je on nagonski osjetio besmislenost čak i same terapije."
"To je izgnanstvo iz života bez povratka, to je premijera bez reprize, premijera koja pri prijašnjim probama nije probudila duh sna potrebnog za život."
Razgovarali smo dugo u noć, upletali smo se u područje koje smo poznavali samo iz literature i tako osvježavali sjećanja na trenutke kada smo tek počinjali živjeti. Ana je dobrovoljno otišla iz te pustolovine i prisilila nas da ponovo razmišljamo o apsurdima svakodnevice.
Drugi dan je ponovo zasjalo sunce i sve se činilo nekako ljepšim. Pacijenti su dolazili u terapiju nasmijani. Ljeto je zamirisalo čistim zrakom poslije jučerašnje obilne kiše. Cijeli dan je prošao u nekom nadanju da je jučerašnji dan donio i neko rješenje o uzroku Aninog samoubistva.
Odmah poslije sprovoda psihoanalitičar se zdušno bacio na istraživanje detalja iz Aninog zbrkanog života. Rudolf mu je nakon dugog nećkanja dozvolio da uđe u njen atelje. Satima je sjedio i pregledavao slike koje su uredno složene po datumima nastajanja odavale uspone i padove njenih stanja.
Najviše ga je zanimalo vrijeme poslije onog jutra u njegovoj vili. Znao je da se tog jutra Ana sjetila nečega vrlo važnog. I uistinu je bilo tako. Sa jedne slike mu se smješila, kao dječjom rukom nacrtana, slična anđelu, velika lutka plavih uvojaka. Kada mi je pokazao sliku sjetila sam se da sam kao mala djevojčica posjedovala takvu lutku. Mogla je hodati, okretati glavu i izreči riječ "mama". Ana je takvu lutku vidjela u izlogu, ali zbog siromaštva njenih roditelja nije ju mogla dobiti. U njenim zapisima pronađenim u kućici iza pruge je pronašao i njene misli o tome.
"Mama mi je rekla da je lutka preskupa, da ju smijem samo gledati u izlogu. Odlazila sam kriomice svaki dan do glavne ulice i u izlogu promatrala lutku. Jednom mi je prišao neki gospodin, tada mi se činio užasno star, i pitao me zašto svaki dan stojim pred izlogom. Kada sam mu rekla razlog pozvao me je u svoju kuću gdje ću se moći igrati s takvom lutkom. Pošla sam s njim. On je imao auto i mi smo se dugo vozili. Njegova kuća je bila u parku i imala je velike prozore i veliku terasu."
Na drugoj slici je bio muškarac visok i snažan sa lulom u ustima.
"Visoki muškarac me je uveo u kuću i pokazao mi sobu u kojoj je bila takva lutka, a onda me poveo u park. Rekao je da ću se smjeti igrati s lutkom ako budem dobra djevojčica i ako nikome ne odam tu našu tajnu. U parku je bio vodoskok. Rekao mi je da se prvo moram okupati u vodi da budem čista da bih se igrala s lutkom. Skinuo mi je haljinu i polako me je prao. Ja sam se smijala jer me je škakljao. A onda me je odjednom položio na travu i počeo masirati i milovati. Bilo je ljepo. Neki čudan osjećaj se širio mojim tijelom i ja sam se umirila. On me je počeo ljubiti. Onda je zapalio lulu. Ostavio me je da ležim na travi. Miris duhana je ulazio u moj nos. Kada sam se pokušala dignuti naredio je da ostanem ležati. Mislila sam na lutku s kojom ću se poslije toga smjeti igrati i ostala sam ležati. Njegovi prsti su se igrali sa mojim tijelom a on je puštao dim u moje tijelo. To je bilo jako lijepo i ja sam zaspala. Kada sam se probudila bila sam obučena i ležala sam na krevetu u sobi s lutkom. On mi je rekao da sada moram kući i da ćemo sutra nastaviti igru."


Sljedeća slika je bio dječak malen i debeo s velikim očima. Sličio je više na žabu nego na čovjeka.
"Drugi dan sam otišla sva uzbuđena do izloga i gledala lutku. Prišao mi je dječak s velikim očima i pozvao me u auto. Tu nas je čekao gospodin od jučer. Dječak je bio njegov sin. Pitala sam zašto ima dečko veliku lutku. To nije njegova lutka nego od njegove sestre, ali ona je nedavno umrla. Gospodin mi je rekao da ću dobiti lutku ako budem poslušna i čista. Željela sam lutku više od svega na svijetu i odlučila biti poslušna i čista. Ušli smo u kuću. Prvo smo se morali okupati ja i dečko zajedno u velikoj kadi. Gospodin nas je promatrao. Skinuli smo se i ušli u kadu. Voda je bila topla i sve je mirisalo na duhan."
Slika koja je slijedila je sličila na Picassovu Gurenicu s tekstom koji ledi krv.
"Neki novi, do tada nepoznati miris se izmješao s mirisom duhana."
Dok sam čitala Anine zapise osjećala sam gađenje prema čovjeku koji je dvoje male djece iskoristio za svoj blud.
"Taj čovjek je bio Rudolfov otac." rekoh psihoanalitičaru pri našem sljedećem susretu.
"To je još uvijek ne dokazana predpostavka."
"Zar se Rudolf ne sjeća?"
"Tvrdi da nije znao da je Ana ta djevojčica."
"Vjeruje li sada da je to ona?"
"Počeo je vjerovati, ali tek poslije smrti njegova oca."
"Znači li to da je već davno znao, ali nije želio o tome razmišljati?"
"To znači da je cijeli svoj život pratio Anu i tek kad je Roland umro joj se usudio prići."
"A Ana?"
"Ona je tek ono jutro shvatila da je miris od kojeg bježi miris Rudolfovog znoja i miris sperme njegovog oca. Njena migrena je počela u onoj tragičnoj noći kada je poslije mnogo godina ponovo osjetila miris muške sperme. Rolandova smrt ju je spriječila da zavoli fizičku ljubav."


nastavit će se:

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514

Keine Kommentare: