Pročitala sam knjigu koju mi je predložio psihoanalitičar. Eugene t. Gendlin "Fokusing u praksi" i spojila već poznato s novim saznanjima. Naše tijelo zna više od onoga što mi znamo jer ono s nama proživljava i našu svijest i podsvijest. Tisuće činjenica koje čine naš život svagdašnji mi nismo u stanju izraziti riječima, njih moramo naučiti osjećati. Tu se ne radi o osjećajima straha, ljutnje, bjesa, bola ili srama, nego o puno dubljim i nikada izgovorenim emocijama koje su ostale bez pravog izraza i nikada nisu prešle u osjećaje. One su skrivene iza vrata naše podsvjesti, često začahurene u onoj crnoj rupi koja je kod mog pacijenta godinama žderala njegovu životnu energiju. Ta rupa se sigurno krije negdje u Aninoj glavi, to je centar njenog misaonog labirinta do kojeg ona još nije uspjela stići ili je to moja kriva pretpostavka. Možda se to nešto još neotriveno krije u središtu njenog tijela, tamo gdje se nalazi zadnja točka njenog zlatnog reza. Oboružana novim saznanjima bila sam sve sigurnija da će psihoanalitičar pronaći put u Aninu dušu, ja joj moram još jasnije približiti osjećaj za pokret. Ne smijem je više voditi do labirinta, moram je naučiti misliti tijelom i tako joj olakšati put kojim će ju psihoterapeut voditi.
Psihoanalitičar me je pogledao i rekao:
"Mislim da danas vi više trebate terapiju od mene."
"Pročitala sam knjigu koju ste mi preporučili, ali to je vaše područje. Naučila sam puno, no ja to nesmijem primjenjivati u mojoj terapiji, imam premalo osnovnog znanja o ljudskoj duši."
"Što sada osjećate?"
"Strah."
"To je paušalni izraz za osjećaj kojem još uvijek niste uspjeli dati ime. Čega se bojite?"
"Istine o Aninom nejavljanju."
"Dobro ste naučili lekciju koju sam vam predložio. Vjeruj te mi to nije strah, to je osjećanje još nedifiniranog osjećaja u vama."
"Vi ste došli k meni i ovih sat vremena plaćate. Razgovarajmo o vremenu poslije našeg zadnjeg susreta. Kako ste se onda osjećali?" pokušala sam se obraniti od njegovog znanja i mog neznanja.
"Opustili ste moje mišiće, doveli moje tijelo u stanje svjesne spoznaje i misaone gimnastike. Moja kralježnica se počela ponašati kao kišna glista i ja sam poslije tretmana osjećao nove pokrete u mojem leđnom dijelu tijela." i nije mi dozvolio da postavim novo pitanje " No da bih ja dalje mogao razvijati moju teoriju o zaostacima nekih davnih doživljaja, zanima me što je u vama izazvala moja rečenica o nedolasku Ane u terapiju."
"Ne znam to opisati, nemam riječi za to. Vi ste moju riječ strah odmah pobili."
"To je sljedeći zadatak koji vam postavljam. Naučite osjetiti i izraziti taj osjećaj. A sada o meni. Morate me naučiti kako da svjesno spoznam svjest o pokretu."
"Igrate li još uvijek golf?"postavih iznenadno pitanje da kao i uvijek u takvim situacijama dobijem na vremenu. Ovaj čovjek je unio neku novu energiju u moju terapiju i ja sam osjećala nesigurnost u mom znanju. Znala sam jedino da on to nesmije osjetiti. Pogledao me je iznenađeno.
"Golf igram od djetinjstva. To su bili jedini trenuci u kojima sam stvarno bio s ocem. On je bio moj prvi učitelj."
"Onda počnimo s osnovnim pokretom. Predočite si da stojite nad lopticom i zamislite rupu koju tim pokretom želite osvojiti." počela sam, naizgled sigurna s terapijom, nadajući se da ću od njega nešto naučiti.
Čovjek me je gledao s nevjericom u očima.
"Kako ste došli na ideju o pokretu u golfu?"
"Zato jer golf igraju odabrani."
"To je nekada bilo tako. Danas golf igraju skorojevići."
"To ne mjenja stvar. Pokažite mi pokret." ustrajala sam u svojoj namjeri.
Bez suprostavljanja mi je pokazao pokret. Svojim unutarnjim očima sam vidjela trag spirale koju je on ostavio u zraku.
"Vaša desna ruka je ukočena" rekoh namjerno neistinu, rekoh nešto što nisam vidjela.
Čovjek je ponovio još jednom pokret, ja sam šutjela. Pustila sam da ponavlja pokret dok se nije usprotivio.
"Moja ruka je opuštena."
"Jeste li sigurni?"
"Vi ste me naveli na misao o njoj. Počeo sam spoznavati rutinski pokret. Prešutno sam usredotočio pažnju na pokret o kojem godinama nisam razmišljao. Osjetio sam da je moja ruka opuštena."
"Zar to nije fokusing?"
"To je svijest o pokretu. To je ono što nisam povezivao. Odvojio sam dušu od pokreta, tijelo od pokreta, sebe od pokreta."
"Sigurno vas poslije golfa nikada ne zaboli glava."
"Poslije golfa se osjećam slobodno i sretno."
"Neka onda golf bude put ka osvješćivanju vaših pokreta."
"To je ono prešutno, samo po sebi razumljivo, o čemu ja u mojim studijama s pacijentima govorim. Pokušavam ih naučiti da ono razumljivo prihvate kao činjenicu, a ono prešutno u sebi počnu spoznavati i s vremenom prihvate kao činjenicu. To prešućeno samo sebe onda razjašnjava i postaje osjećanje osjećaja."
"Pokret je misao i osjećaj u isto vrijeme, energija tijela, duše i sna."
"Tijelo poznaje ono prešutno, tijelo osjeća i reagira, moje tijelo zna više od mene." govorio je glasno ne obraćajući se meni, govorio je sebi kao da ponavlja davno naućenu lekciju.
"To nije potpuna istina, naš mozak utjelovljen u našem umu zna još više od tijela. On je tvornica koja to prešutno razjašnjava i predaje tijelu kao glavobolju ili migrenu, on je veza između tijela i uma."
"Vama je jednostavnije osmisliti pokret nego meni crnu rupu u pacijentovoj duši, vi možete poći od nečeg stvarnog, nečeg opipljivog i vidljivog." govorio je polako ponavljajući još uvijek osnovni pokret golfa.
"Što osjećate u vratu?"
"Toplinu sunca koje ne vidim, ali osjećam kako moja glava lebdi ka njemu, loptica nošena zracima tog zamišljenog sunca leti upravo tamo kuda su je usmjerile moje misli." odgovorio mi je tako i na moje slijedeće pitanje.
Bila sam zatećena njegovim brzim prihvaćanjem igre. On je govorio i njegov glas se pretvarao u moje misaone slike. Golf nije napor nego sjedinjenje čovjekovih ustrojstava u cjelinu koja je nedjeljiva od prostora u kojem se golfer nalazi. On, željezo, loptica i daleka rupa postaju u odlučnom trenutku jedina istina. Golfer u tom trenu nije svjestan sebe samoga i želje da pogodi rupu, nego u njemu oživi ono prešutno, uskovitla se energija podsvjesti i loptica nošena tim, do tog trena skrivenim, anđeom čuvarom s lakoćom prelazi tu razdaljinu. Kada se loptica skrije u rupi anđeo se ponovo vraća u tijelo i širi osjećanje osjećaja zadovoljstva u njemu. U trenu spajanja čovjeka, željeza i loptice razum se odvaja od vremena i tijela dozvoljavajući pokretu da se razvije u svojoj punoj mekoći iz koje proizlazi snaga udarca.
"Zar to nije izvedivo i u svakodnevnom životu? Zar stvarno nemožete dozvoliti tom anđelu da vas vodi pri vožnji automobilom, da osmišlja vaše sjedenje za računalom, da vas čuva kod dugosatnih razgovora s pacijentima, da vas uspavljuje i budi."
"Problem je u još uvijek osjećajem nepremostivom dualizmu. Teorija je jedno, ali praksa se pokaže uvijek u drugom svijetlu. To je šizofrenija mog poziva koja traje već dulje od jednog stoljeća. Mi pokušavamo već desetljećima spojiti podsvijest i svijest u tijelo kojim se predstavljamo, ali onaj anđeo je češće pas čuvar nego branitelj sna. Brani prostor izvan njegovih zidina, sam ne ulazi u njega, ali ne dozvoljava ni nama da pređemo tu strogo čuvanu granicu."
"To je onda kod Ane onaj vuk kojeg ona čuje u svojim snovima."
"Pas čuvar moje podsvjesti kao da je pri padu na skijanju zatrpan zidinama moje podsvjesti. Što dulje ostane zatrpan to je manja mogućnost da će preživjeti."
"Možda je stvarno umro pretvarajući se snagom vaših misli u anđela čuvara vaše svijesti."
"Vaš nekadašnji šef, vi i ja bi mogli zajedno pobijediti zabludu u kojoj čovjek živi već stoljećima. Slućajno smo se sreli na ulazu u misaono- osjećajni labirint nesretne pacijentice, ali tim slućajnim susretom možemo stvoriti pakt protiv svih vukova ljudske podsvjesti."
Zvuk telefona je prekinuo njegovu misao. Dok sam se dogovarala s novim pacijentom za prvi susret, psihoanalitičar se obukao i čekajući da završim razgovor izvodio ponovo osnovni pokret golfa.
"Čini mi se kao da u glavi modernih učitelja golfa vlada kaos pun tuđeg znanja, ali neisprepleten sa energijom osobne osjetilnosti." reče mi psihoanalitičar kada sam spustila telefonsku slušalicu. Ja sam zatečena njegovom izjavom šutjela.
"Oni nemaju svoju tehniku, nego mješaju desetljetna iskustva i prodaju ih kao svoj iskustveni paket naivnim početnicima." njegov glas je bio uzbuđeniji nego inače. "Vi ste me naveli na ovu misao. Siguran u zamahu ja nikada nisam razmišljao koliko je moj otac znao o duši s kojom je radio. Da se ponovo u meni ne probudi pas čuvar moram dokućiti zašto nije istim žarom kontrolirao i svoju. Kako mu se moglo dogoditi da u onoj nesretnoj noći dozvoli da se njegov anđeo čuvar pretvori u vuka i povede njegovu ruku u ubojstvo?" njegov glas je bivao sve tiši.
"Zar je njegova duša bila konzervativna iako je težio novim otkrićima? Zar je moguće da je moj otac bio sličan akademskoj biblioteci u kojoj se nagomilavalo znanje bez praktične primjene? Zar sam i ja diveći se njemu krenuo njegovim stopama?" pogledao me je direktno u oči očekujući potvrdu ili možda negaciju. Bila sam zatečena i nespremna za ovakav razvoj terapije. "Ja sam otkrila nedostatke u vašoj motorici, samoosjećajnost je vaša domena."
"Što vi znate o samoosjećajnosti?"
"Znam da se njen izvor krije u našem utjelovljenom umu, da je često pohranjen u podsvjesti, ali neznam pravi put kojim bih došla do njega, kako ga oživjeti da stvarno bude dio moje svijesti?"
"Kao što vi nemožete u kratko objasniti umijeće pokreta, tako ja vas nemogu tek tako uvesti u svijet osjećanja osjećaja. Pišem knjigu već godinama i stalno nešto mijenjam, dodajem i oduzimam. Psihoanaliza je široko polje i svaki pacijent je drugačiji. Kao što vi tražite od pacijenata da misle pokret tako ja potićem na misaono osjećanje osjećaja."
"Jasno mi je. Rado bih jednom prisustvovala, sakrivena iz nekog ogledala, jednom od vaših tretmana."
"Odlična ideja. Imam takvo jedno ogledalo. Moj otac ga je ugradio, da bi mogao promatrati pacijente pri njihovom opuštanju. Prvi puta kada s Annom dogovorim sastanak pozvat ću Vas. Možda će i Vama pomoći za daljnu terapiju s njom."
Nastavit će se:
http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen