Promatrala sam lice psihoanalitičara i prisjetih se slike sa torinskog platna. Jedina razlika je bila u tome da se oko njega šrio miris duhana iz lule koju je još uvijek pušio. Činilo mi se kao da nije primjetio da je starac napustio blagovaonu. Miris duhana se širio oko nas, uvlačio u nozdrve, šuljao se u mozak.
Ana je tiho plakala, još uvijek grleći koljena. Slušali smo tišinu dok na velikom satu u foajeu nije otkucalo deset puta. Rudolf se digao.
"Sada stvarno moram poći." reče domaćinu, a onda se odmah obrati ženi:
"Ana idemo kući."
"Moja kuća je daleko, tamo iza željezare."
"Kako si stigla ovamo?" upita je psioanalitičar nedozvoljavajući njenom autoritativnom suprugu da nastavi naređivati.
"Onaj gospodin koji je otišao me je doveo ovamo."
"Zašto si pošla s njim?"
"Obećao mi je lutku koja govori i hoda, lutku koju sam vidjela u izlogu velike kuće u gradu."
"Ali ovo nije velika kuća u gradu."
"Znam, on je rekao da je lutka ovdje, a ovdje je samo dječak koji se ne igra s lutkama."
Pogledala sam u Rudolfa. Na njegovom licu nije bilo promjene. Ledenim pogledom je promatrao Anu približavajući joj se.
"Sjećaš li se kako se zove dječak?" upita psihoanalitičar, ali je Rudolf već bio pored Anne i zagrlio joj ramena. Ona je odmah ustala.
"Ja sam izgleda ponovo zaspala. Oprostite, ali sigurno sam još umorna od jučerašnjeg dana." reče Ana ponovo svojim prirodnim glasom domaćinu.
"Sada je stvarno vrijeme da krenemo. Moram još danas otići u tvornicu. Popodne imam važan sastanak." mirno i sabrano reče Anin suprug.
"Zar te uistinu ne zanima što se događa sa tvojom suprugom?" upita ga domaćin
"Mislim da sam dovoljno odrastao i sabran da to mogu sam s njom riješiti. Vas dvoje je samo zaluđujete, odvlačite je u neka stanja iz kojih više sama ne može izaći." reče krećući prema izlazu.
Ana se zaustavila pored mene.
"Kad operem trenirku vratit ću ti je." reče normalnim sabranim glasom.
"Ana treba stručnu pomoć, a ne zaborav u koji ju ti tjeraš." glas domaćina je isto tako bio miran i sabran.
"Što moja supruga treba prepusti da ja odlučim. Naš brak je bio miran dok vas dvoje niste ušli u naš život. Ana je imala glavobolje, a sada ima psihička stanja. Moja najveća greška je bila što sam je poslao na institut." Rudolfov glas je bio još uvijek miran.
"Zar nisi znao da tvoj otac radi na institutu?"
Ana pogleda prestrašeno u Rudolfa i ponovo sjede.
"Ne, nisam znao, ali sada uistinu nemam vremena za objašnjavanja." Rudolf odgovori mirno, a onda pruži ruku prema Aninoj
"Idemo kući, večeras ću ti sve objasnit."
Kada su otišli mi smo još par minuta sjedili šuteći. Rolf je ušao i počeo kupiti posuđe sa stola. Sunce je zimsko jutro pretvaralo u simfoniju svjetla.
"I ja moram polako krenuti kući. Popodne imam pacijente." rekoh dižući se.
"Nismo uspjeli čuti cijelu priču." reče domaćin tužno.
"Što zaključujete iz ovoga što smo doživjeli?"
"Da su Rudolf i njegov otac dio priče i da mi sada dugo nećemo vidjeti Anu." reče domaćin pridržavajući mi kaput.
Mjeseci su se redali, Ana se nije javljala.
"Ništa do suza nije bio moj ljek i ništa do boli moj život. Ovo tiho umiranje traje predugo da bih mogla preživjeti ovaj dan smrti. Kada sunce krene na počinak zagrlit ću njegov zadnji sjaj i poletjeti s njim u vječni san. Danas čujem simfoniju neba, dok jahači apokalipse oplakuju svoj grijeh. Pozaune trube moj mrtvački ples. Vidjela sam u svitanju u sunčanoj kugli Rolandov lik, prepoznala njegovo tijelo neovisno od ustrojstava svijeta. Cijeli me je dan opijao mirisom prve i jedine ljubavne noći. Kada se večeras budu palile oči neba, kada krijesnice zasvjetle u tvom vrtu ti nećeš znati da da smo Roland i ja držeći se za ruke preskočili vatru i da ćemo od sada, zajedno bdjeti nad tvojim snom. Kada sljedeće godine zasja sunce u prvom danu ljeta pogledaj u blješteću kuglu, prepoznat ćeš naš zagrljaj. Oprosti mi što odlazim bez pozdrava, oprosti što cvijeće koje ti šaljem nije jasmin, ali neka te ove žute ruže potsjete da sam to ipak ja."
Trideset žutih ruža s ljubičastom vrpcom je stajalo na stolu kako sam ih i ostavila dok sam otvarala ljubičastu kovertu priloženu uz buket. Drhtala sam cijelim tijelom. Trideset godina prijateljstva sažeto u ovo pismo i cvijeće koje je mirisalo mojim najdražim parfemom je završilo u toj najkraćoj noći godine.
"O, moja ženica ima tajnog obožavatelja." reče moj suprug ulazeći u dnevnu sobu.
"Noćas se Ana ubila." rekoh tiho još uvijek neosjećajući ništa. Uzeo mi je pismo iz ruku i pročitavši ga reče:
"Ovo možda nije oproštajno pismo, možda je samo njen vapaj za ponovnim susretom."
"Moram nazvati psihoanalitičara."
U tom trenu zazvoni telefon.
"Anna se noćas ubila." osjetih tugu u njegovom glasu.
"I vi ste dobili pismo."
"I pet žutih ruža punih mirisa duhana."
"Možda ovo nije oproštaj, nego vapaj za novim susretom." ponovih riječi moga supruga.
"U toku dana ćemo saznati više." prekinuo je vezu bez pozdrava.
Dok sam stvaljala ruže u vazu počela sam plakati. Podnevno sunce je ušlo u prostor i meni se činilo kao da s njim ušla i Ana u taj trenutak. Makinalno sam krenula do telefona i nazvala Annan kućni broj. Javio se Rudolf i kad je čuo moj glas reče hladno:
"Ana nije kod kuće. Ostavit ću joj poruku da si nazvala. Sada žurim u firmu."
To me je malo smirilo. Možda uistinu ovo pismo znači vapaj. Nazvala sam Anin mobilni telefon.
"Nazvali ste nepostojeći broj." hladni glas sa vrpce me ponovo uznemirio. Nazvala sam psihoanalitičara.
"Ana je odjavila mobilni telefon." njegov glas je podrhtavao kao i moj.
"Rudolf očito nije dobio pismo."
"Zar ste ga nazvali?"
"Nazvala sam kućni broj za vrijeme ručka, nadajući se da će tamo biti Ana. Javio se Rudolf......."
"I što je rekao?" nestrpljivo me je prekinuo.
"Da Ana nije kod kuće."
Tišinu je prekinuo zvuk spuštene slušalice. Cijelo to popodne dok sam radila s pacijentima sam očekivala da zazvoni telefon i da čujem Anu, da zazvoni na vratima i da ona shrvana uđe u ordinaciju.Večer je bila blaga i prava ljetna. Sjedili smo na terasi i večerali kada je zazvonio telefon.
"Ana se je ubila." Rudolfov glas je bio kao i uvijek hladan.
"Kako znaš?"
"Policija je bila kod mene. Sinoć nije došla kući. Našli su njen auto pored one njihove kućice iza pruge."
"A nju?"
"Nju još nisu našli, ali ispred kuće u vrtu je ostalo veliko zgarište. U njemu su pronašli njen prsten. Sada je pepeo na sudskoj medicini. Moraju se povezati s njenim sestrama da ustanove DNA i potvrde dali su ostatci Anini." govorio je kao da podnosi kriminalistički izvještaj o nekoj nepoznatoj osobi.
"Kako se osjećaš?"
"Umorno. Nazvat ću te sutra kada više saznam." spustio je slušalicu prije nego sam bilo što još mogla pitati.
Suprug me je zagrlio i ja sam počela plakati.
Nekoliko dana kasnije je bio sprovod. Rudolf i njegov otac su stajali u crnim odjelima pored urne, Anine dvije sestre sa supruzima i djecom nešto dalje od njih. Izgledalo mi je kao da se uopće ne poznaju. Cijeli golf klub i nešto ljudi iz njihovog susjedstva su stajali iza njih. Sasvim postrani primjetih psihoanalitičara s ogromnim buketom žutih ruža. Poslije polaganja urne i postavljanja mramorne ploče, Rudolf je položio vjenac od crvenih ruža na grob. Nitko nije održao govor, nijedan svećenik nije bio pozvan, nije zasvirala muzika. Rudolf je zamolio prisutne da krenu u obližnju restauraciju na posmrtni domjenak.
"Sve je pripremljeno za vas, ja nažalost moram odmah otići u firmu."
Tišina je postala ubitačna. Dok je Rudolf sa ocem odlazio psihoanalitičar je prišao grobu i položio buket na samo uzglavlje.
"Draga moja Ana, tvoja smrt je posljedica života koji si živjela." zaurlao je nadnaravnim glasom. "Moj je zadatak i obaveza da razjasnim uzrok tvog dugogodišnjeg umiranja."
Rudolf je zastao, ali se nije okrenuo. Njegov otac je koračao dalje. Jedan nepoznati muškarac je počeo nešto zapisivati u notes.
Ja sam umjesto cvijeća donijela veliku staklenu kuglu i postavila je pored žutih ruža. Sunce je upravo bilo u zenitu i kugla zasja čudesnim bojama. Psihoanalitičar me je pogledao očima zahvalnosti, a iznad groba jedan za drugim proletješe dva bijela goluba.
"To su Ana i Roland." pomislih glasno
"Mislite li stvarno da je preskočila Ivanjsku vatru?" upita me psihoalanalitičar dok smo sami stajali pored groba.
"Njena duša je preskočila vatru i otišla u uvijek željeni zagrljaj." rekoh prikrivajući suze.
Nastavit će se:
http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/
http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514
Keine Kommentare:
Kommentar veröffentlichen