Pismo

Ana se nije javljala, ali pošto ni Rudolf nije nazivao bila sam nekako mirnija. Pitala sam se kako su prošli njihovi Božićni blagdani, što li se dogodilo u Lombardiji. Par dana kasnije sam u poštanskom sandučiću pronašla njeno pismo. Na omotu je bio pečat našega gradića, što je značilo da je tu u mojoj blizini, ali da ponovo nema snage za susret.
" Draga moja prijateljice,
tajnoviti su putevi moje duše, a najtajnovitija sam ja sama sebi. Prošlo je nekoliko tjedana da se nismo vidjele niti čule, samo nekoliko tjedana a u mom životu se sve okrenulo na glavu. Lombardija je bila čista katastrofa. Ni jedan jedini dan nije zasjalo sunce, sivilo doline se uvuklo i u moju dušu. Rudolf se trudio da mi ugodi, vodio me je u Milano, bili smo i u Veroni. Stajala sam pod Julijinim balkonom i voljela sjećanja, a Rudolf je groteskno pokušavao glumiti Romea. Pola vremena me je bolila glava, a tri dana se nisam pomaknula iz kreveta. Lutala sam Migreninim carstvom, ali iz toga nije proizašla ni jedna slika niti jedan tekst. Danas mi se čini kao da to vrijeme nisam živjela, kao da je sve proživjela neka druga žena, neka koju uopće ne poznam. Povratak u svakodnevicu je bio još gori i to stanje punom jačinom traje i danas. Prekinula sam i sa psihoterapijom. Najviše vremena provodim u ateljeu. Crtam i cijepam papire. Labirint pred koji si me dovela se ponovo zatvorio. Ne mogu više naći ulaz. Zavijanje vuka čujem, ali ga više ne vidim. Jedino što se pojačava u meni to je odbojnost prema mirisu Rudolfovog tijela. Cijeli dan palim mirisne štapiće i ulja da bi ti mirisi nadjačali njegov, no taj miris me progoni i kada njega nema. Šulja se iz ormara, iz njegovih ručnika, progoni me kroz cijelu kuću, osim u ateljeu. Tu osjećam miris Lombardije iz vremena kada sam bila sretna i naslućujem miris Rolandovog tijela, to je miris smrti i ljubavi u isto vrijeme. Nije proljeće ni početak ljeta, zima je svugdje oko mene, osim u ateljeu. Na terasi su pod staklenikom procvjetale ruže i ja trgam žute latice i stavljam ih na krevet i mirišem san, ali više ga nemogu sanjati. Noći su tamne i bez sjećanja. Hladnoća se uvukla u moje spavanje bez sna, a jutra su još bolnija jer su bez sjećanja. Jučer sam stajala pred ogledalom i pokušala izvoditi pokrete koje si me naučila. Žena koja me gledala s druge strane nisam bila ja. Bila je to utvara bez očiju i bez osmjeha iako sam se smješila. Nemoj pomisliti da sam stvarno poludila, bila sam to ja, ali moje tijelo je bilo prazno i bez osjećaja i osjetila. Ugrizla sam se za ruku, stiskala sam zube dok krv nije potekla, ali bol se nije javila. Bol je ostala zatvorena u mojoj glavi i tamo tutnji svoj mrtvački ples. Ne, ne razmišljam o samoubojstvu, ali smrt je tako blizu mene da joj stvarno osjećam miris. Umjesto ljubavi ona me gleda iz kave, iz svakog jela koje pokušavam ugurati u sebe, iz svake knjige koju otvorim. Bojim se bilo što u kući dotaknuti jer ona vreba na mene. Atelje je moj spas, tu se osjećam kao u azylu, tu sam oslobođena od svih grijeha i svih krivnji. Već danima nisam napustila kuću, danas ću otići do pošte da ti pošaljem pismo. Možda si ti ipak moj spas, možda ću na tom putu ponovo smoći snage da dođem do tebe. Molim te nemoj mi pisati jer je opasnost velika da Rudolf prije mene pronađe pismo. Čekaj, ja ću ti se javiti.
Tvoja Ana"



Kako se zove ovo što sada osjećam, pomislih kada sam pročitala pismo. Kako nazvati ovo osjećanje osjećaja koji se širi mojim tijelo? Koga trebam nazvati, s kim se posavjetovati? S Bobom ili s psihoanalitičarem?
Ako ovo što osjećam nije strah, onda moram sama sebi objasniti nastajanje toga "nečega" u meni. Stajala sam na terasi ogrnuta zimskim pejsažem i suncem koje nije imalo snage da ogrije moje tijelo. Hladnoća se uvlačila pod trenirku i dodirivala kožu. Osjetih kako se ježim, kako se mišići skupljaju, kako stišćem ramena i uvlačim glavu, kako rukama grlim svoj prsni koš. Zaustavih dah i cijelom tijelom prođe drhtavica. Ovo što osjećam je hladnoća zimskog popodneva. To nije osjećanje osjećaja nego moja nesposobnost da se suprostavim ledenim dodirima vjetra. Izdahnula sam dugo i polako, zatim udahnula hladnoću da izjednaćim unutarnju i vanjsku temperaturu. Nakon par svijesnih udisaja i izdisaja mojom kožom se prosula svježina krvi. Osjetih sjedinjenje s prostorom oko mene. Mišići su se opustili, vrat istegnuo, glava izgubi težinu, a vjetar dotaknu moje lice kojim su se kotrljale suze. Duboko u meni je još uvijek bilo nešto ne dotaknuto hladnoćom, nešto što što je bilo neosjetljivo na misao i na želju za spoznajom. Ušla sam u toplu dnevnu sobu i počela ponovo drhtati. Tijelo treba vremena da se sljubi s novim izazovom temperature. Trljala sam hladne dlanove dok oni ne prihvate ritam novog disanja i nove krvi. Suprug me je promatrao smješeći se.

"Kakvu torturu sada provodiš s tijelom?"
"Tražim istinu onoga što osjećam u odnosu na Anu."
"I, što si naučila?"
"Da još uvijek neznam spoznati nepoznati osjećaj. Dok sam čitala pismo u meni se nagomilavalo nešto što nije strah, nije niti tuga koju sam do sada poznavalla, nije bijes niti ljutnja. To nešto se širi i zatvara mi horizont spoznaje i znanja. Što učiniti s tim nečim?"
"Pusti da se širi, dozvoli mu da se udomi u tebi. Tek onda ćeš moći početi s raščalnjivanjem, razlikovanjem i spoznajom." reče mi on mirno, uvijek spreman za dijaloge o novom i nepoznatom.
Tek tada sam vidjela da čita "Fokusing u praksi". Sjela sam pored njega i on me zagrlio. Ljubav skupljena u ovaj trenutak zaigra svoj poznati ples mojim tijelom i ja se vratih u okrilje poznatog da bih mogla dalje učiti.


http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514