Ljubav, ta čudesna droga

Pri svjesno spoznatom susretu s nekom poznatom ili nepoznatom osobom, moj mozak stvara u mom sjećanju sliku te osobe, koju moje emotivno ja onda i pamti. U ljubavi tako nastala slika voljene osobe igra posebnu ulogu. Tu se postavlja pitanje što mi ustvari vidimo i pamtimo. Jeli to istinska kopija njegovog izgleda ili mi volimo ono što nam naša emocionalna rezonanca nudi. Iz te neurobiološke rezonance naših ćelija nastaje intuitivno međusobno razumjevanje. Da bih razumjela osjećaje drugoga moje emotivno ja aktivira isti sustav kojim se koristi za osjećanje osobnih osjećaja. To je trenutak u kojem počinje proces našeg zajedničkog emocionalnog sazrijevanja. Događa se nešto kao zrcaljenje njegovih osjećaja, spoznaja i namjera u mom osobnom osjećajnom instrumentariu. Bez osobnih uzoraka nebi došlo do intuitivnog razumjevanja partnera jer onda bi si sliku ljubljene osobe stvarali samo intelektualnim putem. U takvom biverzumu nema romantičnih trenutaka.
Ljubav, ta čudesna droga opija u isto vrijeme dva mozga i dva srca. Ona izrasta iz dva različita materijala u nevidljivi svjetleći trag kojim se jedno biće ogleda u drugome.
Kada se začuje rečenica:
"Ti projiciraš nešto u mene.",
odgovor bi trebao glasiti:
"To radimo uzajamno, bez toga nebi bilo ljubavi."
Zrcalni neuroni to rade od prvog trena i dok oni uzajamno djeluju traje i ljubav. No ta čudesna droga ima i svoje popratne pojave. Željeli mi to ili ne, zbog tog efekta zrcaljenja partnera u nama mi se i neurobiološki mjenjamo. Dok ljubav traje mi taj osjećaj nazivamo sreća.
Ana je cijeli svoj bračni život pretvorila u labirintu zrcala. Duboko u njenom emotivnom sjećanju skrivena spava slika njene tragično prekinute ljubavi. Izbljedjela slika lica koje je umrlo u njenom zagrljaju je skrivena kao Minotaurus u centru labirinta.
Ili je Minotaurus netko drugi?
Možda je to netko do sada nepoznat, zaboravljena crtica njenog djetinjstva, neka užasna istina koja tinja u njenoj podsvjesti. Zrcaljenje koje bi se neurobiološki trebalo događati u pogledu i dodiru s Rudolfom u njenoj glavi prolazi mukotrpan put kroz labirint njenih pomućenih osjećaja.
Rudolf, u svojoj ljubavi prevaren i uskraćen za zrcaljenje njene sreće u svom srcu, projicira svoje želje i žudnje u nju i na taj način stvara kaos u njenom biću. On postaje tiranin koji ju svakim trenutkom približavanja tjera u labirint iz kojeg se ona vraća ranjena i prestrašena.
Kada je sljedeći put došla u terapiju stvarno je donijela sliku sna. To je bio labirint ogledala u čijem centru se smješilo zlatno sunce. Na ulasku je stajala žena s pola lica. Drugu polovicu je držao vuk u svojoj gubici.
"Tko je sunce?"
"Nisam uspjela doći do centra, ali me tamo čekalo veliko svjetleće ogledalo u kojem sam se trebala ogledati i konačno spoznati drugu polovicu moga bića, onu koju u noćima proždire vuk."
"Jesi li bila kod psihoterapeuta?"
"On mi je tako objasnio san."
"Kako se osjećaš?"
"Bolje nego prošli puta. Onda se dogodilo čudo. To je bilo prvi puta da me poslije oluje u mozgu nije zabolila glava. Sjećam se trenutka buđenja. Nisam se željela probuditi, željela sam dalje u labirint, željela sam vidjeti svoje lice u njegovom, bojala sam se bolova i mučnine, a onda sam osjetila toplinu dlanova i nisam znala da su to tvoje ruke. Dok su ti nepoznati prsti rastezali moje mišiće osjećala sam kako nestaje pritisak u glavi, osjećala sam kako mi se vraća ukradeni dio lica i kako nestaje veo tame s mojih očiju. Ruke su me lagano vukle iz te tame i u trenu mi se učinilo da se nalazim u majčinoj utrobi i da se ponovo rađam."
"Što je na to rekao terapeut?"
"Upitao me je koliko dugo je trajao taj osjećaj sreće u meni."
"I....."
"Dok Rudolf nije došao kući i ponovo donio miris koji se kao oštrica noža zabada u moj mozak i svrdla po mojoj lubanji dok se ponovo ne pojavi oluja."
"Hoćeš li predložiti Rudolfu da ode do terapeuta?"
"Već sam mu dala termin, 27- og prosinca."
"Pa onda ste u Lombardiji."
"I Rudolf mi je to rekao ne komentirajući predlog terapeuta."
"Znači njega uopće nezanima istina vašeg odnosa."
"Rekao mi je da sam ja bolesna, a ne on."
"Što misli terapeut o tom penetrantnom mirisu kojeg se bojiš?"
"To mora biti neka trauma iz mog djetinjstva, nešto čega bi se trebala, ali se još uvijek nemogu sjetiti. On je pokušao čak i sa hipnozom, ali još uvijek nisam uspjela otići tako daleko u prošlost. Moram imati strpljenja i povjerenja u njega. Bilo bi mi lakše kada bi ti bila hipnotizer"
"To zaboravi, ja sam samo fizioterapeut."
"Ti si me uvela u labirint."
"Ne ja sam te dovela do njegovog ulaza, psihoterapeut mora biti Ariadnina nit, on će te znati i izvesti iz njega."
"Najrađe se danas ne bih vratila kući. Sutra ujutro putujemo na jezero."
"Što je s onom idejom da budeš ambasadorica bola?" pokušala sam je odvesti na druge misli.
"Moram se prvo sama osloboditi vuka koji zavija pred mojom spavaćom sobom."
"Kako si uopće došla na ideju o vuku?"
Pogledala me je začuđeno.
"Uopće o tome nisam razmišljala, jednostavno sam ga jednom vidjela u snu." Zatvorila je oči i par trenutaka šutjela. "Bio je velik i crn. Njegova dlaka je svjetlucala na mjesečini. Gledao me je svojim kosim očima i ja sam osjetila njegov dah. Počela sam bježati, a on je trčao za mnom zavijajući. Bila sam u nekom velikom parku koji nije bio park nego šuma, ali to nije bilo u brdima nego u gradu. Trčala sam i spotaknula se o panj. Padajući sam se probudila, jasno sva u znoju. Taj puta me nije zabolila glava, to je bilo davno još je Roland bio živ. Tek sada sam se ponovo sjetila tog sna. Terapeut mi je rekao da je vuk u snu Rudloff, ali taj vuk se pojavio prije Rudolfa." zašutjela i pogledala me smješeći se "Vidiš da me ti vodiš u prošlost, bez tebe se ne bih sjetila tog sna."
"Ispričaj ga terapeutu. Možda je to trenutak iz kojeg se moraš početi vraćati u prošlost."
"Sutra moram u Lombardiju, tek kada se vratim ću krenuti na to putovanje."

Misaoni labirint

Gdje je početak, a gdje kraj osjećajno misaonog labirinta u kojem se Ana nalazi. Tisućljećima on skriva u sebi tajnu puta ka konačnom spasenju. Zar on nije bio i ideja u bajki o Ivici i Marici, zar dječak nije umjesto končića mrvicama ostavljao trag da bi se mogli vratiti kući. Zar on nije bio iskorištavan u arhitekturi i umjetnosti kao smišljeno izazivanje ljudskog uma na traženje njegovog centra. Zar nismo kao djeca lutali labirintom ogledala i često na koncu u strahu počeli plakati jer nismo više mogli pronaći izlaz. On je bio korišten kao centralno mjesto u katedralama, ugrađivan na svjetskim trgovima, pravljen u parkovima, njegovim imenom je nazvan i naš centar za ravnotežu, njegovom spiralnom dinamikom nastaju naše misli i naši osjećaji. Ako ne pronađemo njegovo središte više nemožemo niti izaći iz njega. To je tisućljetno pravilo njegovg postojanja u nama samima. Što li se nalazi u onom suncu koje je Ana nacrtala? Tajna mirisa kojeg se boji ili zatrpani izvor ljubavi koji cijeli život traži? Što će se ovoga puta dogoditi u Lombardiji? Hoće li konačno otkriti uzročnika one iskre koja izaziva oluju u njenom mozgu?
Tišina sječnja se spustila nad grad. Blagdani su ostavili tragove mira i ljubavi u mom srcu. Prvi pacijent je donio živost snježnih pista i gips na ruci u moju terapiju.
"Otkako sam slomio ruku prestala me boliti glava." reče mi predavajući mi cedulju sa dijagnozom zbog koje je želio doći k meni.
Na cedulji je Bobinim rukopisom bilo napisano "Migrena čiji uzrok se krije u dubini sante leta."


Pogledala sam muškarca srednjih godina i pokušala iz njegova držanja pročitati znakove s kojima bih počela terapiju.
"Kako se dogodila nesreća?" upitah ga da dobijem na vremenu
"Skijao sam, bio je prekrasan sunčan dan, a onda sam odjednom igubio kontrolu nad skijama, pao i počeo se kotrljati. Skije su otpale, a ja sam udario glavom u jedan veliki kamen." reče pokazujući mi kvrgu ispod kose.
"Kada sam se ustao osjetio sam mučninu i bljesak sličan onome kada iz tamne sobe izađemo na podnevno sunce. Neznam točno što se onda dogodlio probudio sam se u bolnici. Rekli su mi da je s glavom sve u redu, samo sam slomio ruku ispod lakta."
"Kada se to dogodilo?"
"Pred tjedan dana. Kako sam za danas već imao dogovoren termin kod vas odlučio sam i doći. Tjedan dana me više nije zabolila glava."reče mi smješeći se
"Po onome što ste mi ispričali predpostavljam da ste imali potres mozga, a to obično izaziva glavobolju."
"To mi oni u hitnoj pomoći nisu rekli, rekli su da sam se sigurno onesvjestio od bola u ruci. No meni se ipak čini da se tada nešto dogodilo u mojoj lubanji. Čini mi se da sada vidim intenzivnije boje, osjećam bolje mirise i da nekako bolje čujem."
"Što ste po zanimanju?"
"Psihoanalitičar. Iz razgovora sa našom zajedničkom pacijenticom sam saznao za vašeg nekadašnjeg šefa i vas. Ona jasno nezna da i ja bolujem od migrene."
"Što mislite da se dogodilo u vašoj lubanji?"
"Kao da je pri udarcu došlo do nastajanja novih sinapsi koje su počele drugačije funkcionirati. Dok sam se budio u bolnici činilo mi se da izlazim iz sante leda u kojoj sam godinama nesvjesno živio. To nije bio osjećaj novog rađanja, nego osjećaj oslobađanja iz okova onog podsvjesnog koje sam u sebi tražio već godinama."
"Ne boli vas glava, ali sigurno vas nešto, osim ruke, boli."
"Bole me vratni mišići i danas imam osjećaj da gubim pokrete u zglobovima vratne kralježnice."


Rekla sam da legne na leđa i počela sam kontrolirati te male pokrete u njegovom vratu. Njihov obim je u svim zglobovima bio smanjen, a u zglobu između glave i atlasa ga uopće nije bilo.
"Ako ne uspijemo mobilizirati ove male zglobove vratit će vam se glavobolja. Predpostavljam da su se oni vašim padom bili potpuno oslobodili od ukočenosti koju ste prije imali. No u ovih par dana su se mišići ponovo napeli i blokirali prvi zglob. Zar vi nikada prije niste bili na fizioterapiji protiv migrene?"
"Naravno da sam bio. Naučio sam jačati mišiće i sada redovito idem na trening snage."
"To vam je spasilo život, ali vas neće osloboditi glavobolje."
Pogledao me je klimajući glavom.
"To mi je postalo jasno. Zato sam potražio pomoć kod vašeg bivšeg šefa."
"Mozak je čudesna tvorevina koja nas nekada brani i od nas samih. Vama se dogodilo, u kraćem obliku, ono što medicinari kod nekih pacijenata učine umjetnim putem. Vaš mozak vas je bacio u komu da bi vašem tijelu omogućio da se opravi od šoka pada. Mislim da je ovo pravi trenutak u kojem možemo zajedno pokušati pobjediti vašu glavobolju."
Dok sam pokušavala opustiti njegove mišiće on je počeo govoriti o Ani.
"Ono sunce u njenom labirintu je Minotaurus koji je godinama spavao, a onda se nekim događajem probudio i ždere njene trenutke sreće prije nego ih ona uopće spozna. Vi ste je doveli do ulaza u labirint ja ću je pokušati voditi kroz njega. Obogaćen iskustvom oslobađanja čini mi se da sada znam i put. U mom djetinjstvu se dogodilo nešto što sam zaboravio, to je danas prisutno u meni. Bilo mi je deset godina. Stanovali smo u velikoj kući na sunčanoj strani grada. Moj otac je bio poznati lječnik i psihijatar, majka profesorica povjesti umjetnosti. Kuća nam je uvijek bila puna poznatih i cjenjenih ljudi u gradu. To je bio vidljivi glamur našeg inače tužnog života. Majka je imala ljubavnika, a otac je više vremena provodio s pacijentima nego sa mnom. Jedne noći me je probudila nekakva čudna buka." njegovi mišići su se počeli grčiti.



"I onda godinama nisam znao što se dogodilo. Mama je umrla, a tata je imao još manje vremena za mene. Odgajali su me baka i djed, s ocem sam provodio samo vikende igrajući golf. Završio sam gimnaziju i diplomirao psihologiju. Postao sam psihoanalitičar i želio u sebi pronaći tu godinama ne spoznatu osjećanu crnu rupu koja je progutala par dana mog života. Kada sam bio dovoljno odrastao, otac mi je ispričao da je majka nađena mrtva, ubijena oštricom noža na kojem nisu pronađeni otisci. Njenog ljubavnika su oslobodili optužbe jer je za tu večer imao alibij. Ubica je ostao tajnom obavijen uljez koji je tu noć ubio moju majku. Nestao je njen nakit i zbirka očevih zlatnika. Otac je umro jedne noći dok je dežurao u bolnici. Ostao sam sam sa nerješenom tajnom majčine smrti. Dok sam nastojao svim svojim znanjem ući u dubinu moje duše i otrkriti što se krije u crnoj rupi mog sjećanja jedini rezultat je bila užasna glavobolja i dani oporavka u kojima onda svjesno nisam mislio na to. Moj pad na skijanju i udarac u glavu je probio barijeru koja me je štitila od istine i u isto vrijeme izazivala migrenu. U onom trenu kada me je bljesak sunčanog svjetla bacio u komu sam vidio očevo lice i nož i njegovu ruku u pokretu." njegovi mišići su se opuštali i ja sam držala cijelu težinu njegove glave na dlanovima.
Dodirujući zglob između prvog kralješka i lubanje uspjela sam u taj prostor unjeti svoju dinamiku i čekala sam dok njegovi mišići počnu svojim ritmom prvo oponašati moj pokreta, a onda ostvare samostalni ritam. Osjetivši lakoću svoje glave pacijent je pošeo pokretati svoju vratnu kralježnicu, stabilizirajući rameni pojas. Rekla sam da sjedne. Iz tog položaja sam lakše mogla kontrolirati pokrete njegove glave i korigirati pložaje ramenog i zdjeličnog pojasa.
"To je užasno bolno saznanje." rekoh mu dok sam laganim pritiscima uspravljala njegov prsni koš.
"Da, ali to je drugačiji osjećaj od onog tupog stanja iz kojeg sam se budio nesposoban da mislim i radim. Ova nova bol je iskustvo iz kojeg mogu dalje razvijati znanost kojoj sam se posvetio. U povijesti psihoterapije postoje brutalne metode, elektro šokovi i hladne kupke kojima se pokušavalo izazvati onaj bljesak u glavi. Gledao sam jednom na skeneru svoj mozak dok sam pokušavao ući u crnu rupu mog sjećanja. Na ekranu se pokazala erupcija rada mojih ćelija koja je dokazivala da se tu skuplja energija ali da nemože preći u svjenu spoznaju trenutka. Predpostavljam da je u trenutku udarca došlo do potresa koji je u tom djelu mog mozga izazvao vulkan i oslobađanje te energije. Danas se slažu slike koje sam onda kao dječak zaboravio. I moram priznat da sam sretan da se to dogodilo sada kada otac više nije tu. On je umro vjerujući da je tu tajnu ponio sa sobom."
"Mislite da u Aninoj glavi postoji slična crna rupa?" prekidajući namjerno u njemu sjećanje na oca da mu mišići bar neko vrijeme ostanu opušteni.
"Njenu glavobolju ne izaziva sjećanje na smrt njenog zaručnika nego nešto što se dogodilo puno ranije, nešto što povezuje s mirisom kojeg se boji. Mislio sam da je vuk kojeg crta Rudolf, ali danas znam da je ta životinja simbol nekog njenog dječjeg doživljaja."
"Kada ima sljedeći termin kod vas?"
"Danas popodne." reče gledajući na sat. "Razmišljao sam o današnjoj terapiji s njom i mislim da moram prestati s hipnozom. Ona nije donjela pravi učinak. Pokušat ću s Fokusingom."
"Fokusing?"
"To vam je vrijeme u kojem osjećamo tijelom iako još uvijek neznamo što osjećamo. Ono što znamo je da taj tjelesni osjećaj ima veze s nečim što smo proživjeli ili doživjeli. Pohađao sam mnoge kurseve, pročitao knjige, ali tek danas znam to teoretsko znanje na sebi i primjeniti. Moram to iskustvo podijeliti mojim pacijentima."
"Čitala sam o osjećaju osjećaja. Mislite li na to?"
"Ovaj osjećaj koji sada nosim u sebi je ono što sam godinama tražio, danas je to nazivam sloboda. Kada se koncentriram na njega sjećam se svih onih trenutaka mog osjećajnog neznanja."
"Fokusing bi nam trebao pomoći da naučimo osjećati osjećaj?"
"To vam je cijela znanost, pročitajte Gendlinovu knjigu pa ćemo onda razgovarati o tome. Tada ćemo sjediniti moju i vašu terapiju i možda joj dati neko drugo ime." reče mi smješeći se.
Dogovorili smo sljedeći termin i on je otišao ostavljajući me s otvorenim horizontom novih saznanja. Shvatila sam da se Ana nalazi u dobrim rukama, da će joj ovaj čovjek stvarno moći pomoći da uđe u svijet iz kojeg je nekim slučajem nesvjesno pobjegla.
Nastavit će se:

http://anatomija-jednog-samoubistva.blogspot.com/

http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=17514